: Starokršćanska arheologija

Starokršćanska arheologija

ĆiroTruhelka: Starokršćanska arheologija

PREDGOVOR 

Zapanjuje podatak da knjiga Ćire Truhelke 'Starokršćanska arheologija' nije doživjela niti jedno ponovljeno izdanje od izlaska njezine prve naklade u izdanju Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima 1931. godine. Ali, još više zapanjuje činjenica da niti jedna knjiga prije ili poslije Truhelkine 'Starokršćanske arheologije' nije izašla pod tim naslovom ili barem istog ili sličnog tematskog opsega i sadržaja.

Fortuna u svojoj biblioteci Hrvatska rara donosi ovu vrijednu knjigu koja predstavlja klasični udžbenik starokršćanske arheologije s karakterističnim primjerima. Ti primjeri su najvrjedniji dio knjige, jer je većinu njih (lokaliteta) Truhelka ili sam otkrio ili sam prisustvovao otkopavanjima. Naravno, on se drži provjerenih arheoloških metoda i postupaka, pri svakoj tezi i donošenju novog suda sintetizira više znanstvenih grana – arheologiju, povijest, povijest umjetnosti, numizmatiku, ikonologiju, etnologiju, teologiju, i sve ostale pomoćne znanosti, ovisno o problemu koji razmatra.

Truhelka je veliko ime hrvatske arheologije; on stoji uz rame don Frani Buliću,  Grgi Novaku i ostalim značajnim hrvatskim arheolozima. 1886. godine, kao dvadesetjednogodišnji mladić dolazi u Sarajevo, glavni grad novookupirane Bosne i Hercegovine, nakon što je gimnaziju pohaðao u rodnom Osijeku, a u Zagrebu fakultet – na zagrebačkom sveučilištu završio je filozofiju, arheologiju i povijest umjetnosti. U Bosnu i Hercegovinu tih godina, neposredno nakon austrijske okupacije, dolazi mnoštvo radnika, činovnika, inženjera, prosvjetara i intelektualaca iz čitave Monarhije. Austrija je željela demonstrirati napredak na primjeru zaostale balkanske pokrajine, koja je bila 'slijepo crijevo' čak i u Turskom carstvu. Truhelka se odlično snašao. Njegov poduzetan i maštovit angažman ostavio je traga najviše u Zemaljskom muzeju u Sarajevu gdje je Truhelka upravljao etnografskom, prethistorijskom i srednjovjekovnom zbirkom, no u kroničnom nedostatku stručnjaka bavio se i brinuo za skoro sve zbirke u muzeju. Kao kustos uredio je bosanske paviljone na izložbama u Budimpešti (1896.), Bruxellesu (1897.) i Parizu (1900.). 1905. godine naslijedio je Kostu Hörmanna na mjestu direktora Zemaljskog muzeja i urednika Glasnika Zemaljskog muzeja (do 1920.).
Zasluga je Ćire Truhelke i što je Zemaljski muzej u Sarajevu 1913. godine dobio novu zgradu u kojoj se i danas nalazi. Mnogi nasljednici i živući učenici Ćire Truhelke iznimno su se veselili otvaranju obnovljenog stalnog postava muzeja 2001. godine, prvi puta nakon rata u BiH.
Ćiro Truhelka je nakon Prvog svjetskog rata, točnije 1922. godine premješten na Filozofski fakultet u Skopju, gdje je imenovan za profesora arheologije i povijesti umjetnosti. Umirovljen je 1931., a posljednje godine života proveo je u Zagrebu, gdje 1942. objavljuje svoje 'Uspomene jednog pionira'. Umro je te iste godine.
Truhelka je, dakako, i bosanskohercegovački arheolog. Njegov opus knjiga i znanstvenih članaka uglavnom se odnosi na Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju. Takoðer, bavio se iskapanjem prethistorijskih arheoloških nalazišta, ilirskih grobova i gradina; najpoznatiji lokaliteti su onaj na Glasincu i sojeničarsko naselje u Donjoj Dolini. Oni mu donose priznanje antropološkog kongresa u Beču i članstvo u tom društvu. Njegovo istraživanje rimskih i starokršćanskih spomenika u BiH glavni je predmet knjige 'Starokršćanska arheologija'. Kao arheolog doprinio je i stvaranju etnološke zbirke sarajevskog muzeja, a tijekom svoje karijere naučio je albanski i turski jezik koji su mu poslužili u nekim njegovim istraživanjima. Truhelka je vjerojatno najviše doprinio proučavanju povijesti srednjovjekovne Bosne; istraživao je njezinu materijalnu kulturu (stećke), njezino pismo (bosančicu), topografiju, numizmatiku, kao i društvene i vjerske prilike toga razdoblja povijesti Bosne i Hercegovine.
Ćiro Truhelka odgovara idealnom profilu austrijskoga prosvjetitelja; marljiv je i obavlja sve povjerene mu zadatke, spreman je promijeniti radno mjesto pa čak i mjesto prebivanja, ako se to od njega, za opću dobrobit, zatraži. Hrvatska i Bosna i Hercegovina upravo su zahvaljujući takvim ljudima, odnosno, malobrojnim pripadnicima obrazovanog graðanskog sloja, postigle odreðen napredak u drugoj polovici devetnaestog stoljeća koji je omogućio kasnije industrijsko pokretanje, prometno otvaranje pa i kulturno osvještavanje. Prisjećajući se početaka svog rada u Zemaljskom muzeju u Sarajevu Truhelka je u svojim 'Uspomenama' neobično iskren:
"Svojim suradnicima u radu oko izgraðivanja sarajevskog muzeja vrlo sam često zaviðao: svaki je od njih imao svoju posebnu disciplinu; mogao se tu specijalizirati i na ograničenom radnom polju postići uspjehe, dok sam se ja od samog početka morao brinuti za sve ostale zbirke, koje nisu imale stručnjaka. Isprva čak i za prirodne i rimsku, a poslije za prethistorijsku, srednjevjekovnu i etnografsku i tako sam silom prilika u neku ruku postao polihistor, koji se morao uputiti u različite heterogene struke."
Upravo to Truhelkino zalaganje i prihvaćanje šireg opsega posla od uskog kruga njegovog interesa dovelo ga je do titule 'oca bosanskohercegovačke arheologije'. Ipak, nakon smrti pokopan je u Zagrebu, na mirogojskom groblju, ali ime na nadgrobnoj ploči izrađenoj u obliku stećka ispisano mu je bosančicom.

U Zagrebu, 9. lipnja 2008.
Ivan Sršen