de Dominis Markantun: A manifestation of the motives

€ 1.300,00 Nije dostupno
  • Autorde Dominis Markantun
  • IzdavačJohn Bill
  • Šifra70800
  • Broj stranica86
  • Godina izdanja1616
  • Dimenzije14.5x19 cm
  • Mjesto izdavanjaLondon
  • PismoLatinica
  • StanjeVrlo dobro
  • UvezTvrdi
Podijeli:

A manifestation of the motives

de Dominis Markantun

Markantun De Dominis: A manifestation of the motives

knjiga ima ava ex librisa: Ivo Dubravčić i Estelle Doheny jedna od prvih žena koja se posvetila sakupljanju knjiga.Knjige je sakupljala od 1931-1958.Većina njene biblioteke se nalazi  u knjižnici  sveučilišta DePaul u Chichagu.

DOMINIS, Marko Antun de (Markantun, Marko Antonije), pisac i učenjak (Rab, 1560 — Rim, 8. ili 9. IX. 1624). Sin pravnika i pjesnika Jeronima i majke iz venecijanske obitelji Vellutelli. Prvu naobrazbu dobiva u rodnom Rabu, a u 12. godini poslan je u isusovački Hrvatski kolegij u Loretu, gdje uči gramatiku i retoriku. God. 1579. pristupa Družbi Isusovoj u Novellari, potom odlazi na studij u Veronu i uči filozofiju te istodobno u nižim razredima predaje literaturu. Od 1587. do 1591. studira teologiju u Padovi, gdje je ujedno lektor matematike i prirodopisa. Nakon završetka studija 1592. odlazi u Bresciu, ondje predaje najprije retoriku, a zatim logiku i filozofiju. Potkraj 1595. odlazi u Rim, a 1596. istupa iz Isusovačkoga reda, dijelom zbog svojih nazora, a dijelom što je nakon pogibije strica Antuna, senjskoga biskupa, u protuturskom boju pod Klisom 1596, postao konkurentom za upražnjenu biskupsku stolicu. Uz potporu Mlečana i austrijskoga cara Rudolfa II. postao je senjskim biskupom u doba oštrih sukoba uskoka s Mlečanima, pa je i sam imao pridonijeti rješavanju uskočkoga pitanja. Pri tome je nastojao da se ono riješi razvojačenjem uskoka, tj. njihovim privođenjem poljodjelstvu, ribarstvu i trgovini, a podupirao je i mletačko nastojanje da se oni uklone s jadranske obale i presele u unutrašnjost Hrvatske. Kako je za seobu i smještaj uskoka trebalo osigurati novčanu potporu, D. je 1599–1601. putovao caru Rudolfu u Prag, nadvojvodi Ferdinandu u Graz, kranjskim staležima u Ljubljanu, u Veneciju (gdje je 13. VIII. 1600. posvećen za biskupa) te obalom od Rijeke do Zadra. U svojoj akciji nije imao uspjeha, a uskoci su — pošto je carski general J. Rabatta 1601. dao pogubiti njihove vođe i njih 250 preselio preko Velebita — ubili Rabattu i zaprijetili smrću samom Dominisu, koji je tada ponovno boravio u austrijskim zemljama. Na poč. 1602. da izbjegne uskočku zasjedu kriomice je doputovao na Rab. Uvidjevši da je njegov opstanak na biskupskoj stolici u Senju neodrživ, D. preko Ancone odlazi u Rim. Za njegova boravka u Rimu umro je splitski nadbiskup Domenico Foconi i D. je na molbu splitskoga Kaptola, uz pristanak gradskoga Velikog vijeća i uz zauzimanje Mlečana, koji su mu priznavali zasluge u uskočkom pitanju, izabran za splitskoga nadbiskupa. Papa Klement VIII. imenuje 16. XI. 1602. Dominisa splitskim nadbiskupom, s tim da svom protukandidatu, udinskom dekanu M. Andreucciju, isplaćuje »odštetu« od 500 dukata godišnje. U Splitu je uz dijecezanske poslove poučavao svećeničke kandidate te pisao svoje teološke rasprave i životno djelo De republica ecclesiastica, ali se i zapleo u nove sukobe. Splitsko plemstvo nije u njega našlo potpore svojim željama da se Klis oslobodi od Turaka, a 1604. D. se sukobio sa svojim Kaptolom oko popunjivanja upražnjenih kanoničkih mjesta. Istodobno se našao u sporu s Andreuccijem, koji je, postavši trogirskim biskupom, i dalje tražio plaćanje odštete »pro nominandis«, a D. nije uspio dobiti potporu od Rimske kurije kada je potkraj 1604. boravio u Rimu. Kada je 1606. zbog razmirica sa splitskim Kaptolom boravio u Veneciji, zategnutost između Rimske kurije i Venecije dosegnula je vrhunac nakon interdikta pape Pavla V. nad Republikom. D. je stao u obranu Republike, istupivši protiv nastojanja pape da svoj autoritet nametne svjetovnoj vlasti i dokazujući da njegovo miješanje u poslove svjetovne vlasti nije u skladu s crkvenim zakonima i vjerskim načelima. Prilog polemici D. je dao u raspravi Dell’auttorità legitima et potestà de principi temporali nel far leggi et governare lo stato suo, contra le vane pretensioni della corte Romana, koju je uručio mletačkoj vladi 1606. U Veneciji se upoznao s fra Paolom Sarpijem, vođom mletačke oporbe protiv pape. Kada je 17. IV. 1607. bio izglađen sukob između Venecije i pape, D. se vratio u Split. Iako se papa obvezao da nitko neće snositi nikakve posljedice zbog sudjelovanja u sukobu, Rimska kurija, koja ni prije Dominisu nije bila osobito sklona, počinje onemogućivati gotovo sve veće korake koje je poduzimao kao nadbiskup. Neraspoloženje Kurije prema Dominisu još se više pooštrilo kada se u Rimu 1612. saznalo da splitski nadbiskup priprema opsežno teološko djelo protiv pape i politike Katoličke crkve te mu je preporučivano da odustane od pisanja. Nezadovoljan i ogorčen, D. je 1613. odlučio da sebi uzme pomoćnika i za to je mjesto predlagao V. de Franceschija iz Kopra. Papinsko dopuštenje tražio je pismenim putem i nije se odazvao pozivu da dođe u Rim, vjerojatno zbog već tada opravdana straha od inkvizicije. Isto tako, kada je spor s Andreuccijem htio riješiti njegovim ekskomuniciranjem, otišao je na poč. 1614. u Veneciju mjesto u Rim, da tamošnjem papinu nunciju iznese svoje razloge za takav postupak. Tom je prilikom D. počeo pregovarati o mogućnostima svog odlaska u Englesku sa sir Dudleyem Carletonom, tadašnjim engleskim poslanikom u Veneciji i kasnijim glavnim posrednikom i organizatorom njegova prelaska u London. Kada je Rim odbio njegovu molbu da uzme pomoćnika i preporučio mu da se odrekne nadbiskupije, D. je to i učinio. Upravo u to vrijeme dovršavao je u splitskoj prvostolnici otvaranje istočnog zida i gradnju kora. Papa je prihvatio njegovu ostavku i u listopadu 1616. za splitskog nadbiskupa imenovao Dominisova nećaka S. Ponzonija. Na poč. 1615. D. je ponovo u Veneciji, gdje je nakon što ga je mletačko Vijeće desetorice odbilo izručiti Rimu, definitivno odlučio otići u London. Pošto je u Splitu sredio svoje poslove, posredovanjem Carletonova nasljednika na položaju engleskog poslanika u Veneciji sir Henryja Wottona, D. je u rujnu 1616. krenuo tajno na put pod imenom dubrovačkog trgovca Matije Lukarevića i u pratnji engleskog plemića Roberta Barnsa. Na putovanju se dulje zaustavio u Heidelbergu, gdje je objavio svoj ranije napisani proglas Marcus Antonius de Dominis, Archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium exponit, o pobudama koje su ga navele da napusti Veneciju i koji je potkraj iste godine bio pretiskan na latinskom jeziku i u engleskom prijevodu u Londonu. Dominisa je očekivalo vrlo opasno putovanje iz Heidelberga kroz katoličke porajnske zemlje, jer je u međuvremenu (12. XI) Rimska kurija stavila na indeks zabranjenih djela ne samo njegov proglas nego i sve što ubuduće bude objavio, i dala nalog svojim predstavnicima u inozemstvu da poduzmu sve kako bi ga uhitili. Neposredna opasnost prošla je tek kada je 16. XI. stigao u Hag, gdje je u to vrijeme Carleton bio u službi engleskog ambasadora. Prešavši La Manche u ratnom brodu, koji je nizozemski princ Maurice odredio posebno za njegov prijevoz, D. je 16. XII. 1616. stigao u London, gdje je njegov dolazak uglavnom bio shvaćen kao važna potvrda autoriteta Anglikanske crkve. Svečano dočekan, smjestio se u canterburyjskog nadbiskupa Abbota u palači Lambeth i uživao osobitu naklonost kralja Jakova I. Odmah po dolasku, D. počinje pripremati za tisak svoje kapitalno djelo De republica ecclesiastica. Potkraj rujna ili na poč. listopada 1617. izišao je prvi svezak i izazvao snažan dojam i mnoge komentare u čitavoj Europi, rimsku zabranu čitanja i mnoštvo polemičnih spisa i pamfleta. D., međutim, odlazi u posjetu engleskim sveučilištima i u Cambridgeu mu je svečano dodijeljen doktorat iz teologije, čime je postao prvi Hrvat koji je dobio tu titulu na nekom engleskom sveučilištu. Potkraj 1617. počeo je držati propovijedi u talijanskoj crkvi u Londonu (Mercers’ Chapel), a prva od njih, održana 30. studenoga, bila je odmah tiskana u tri verzije, na talijanskom, latinskom i engleskom jeziku. Iako je već po dolasku dobio neke prihode, tek 25. III. 1618. dodijeljena mu je titula »Master of Savoy«, čime je kao vlastitu rezidenciju dobio palaču Savoy, i odmah zatim 13. svibnja prije obećanu titulu windsorskog dekana, što mu je nosilo redovit prihod. Najveći dio slobodna vremena D. posvećuje pisanju i iste godine izdaje knjižicu pod naslovom Scogli del christiano naufragio te priprema za tisak Sarpijevo djelo Istoria del Concilio Tridentino, koju objavljuje 1619. pod imenom Pietro Soave Polano, što je anagram Sarpijeva imena. Unatoč svim počastima i blagostanju D. se i u Engleskoj počeo sukobljivati s okolinom te je njegov ugled na dvoru počeo slabiti. Situacija se za njega pogoršala prilikom diplomatskih pregovora o englesko-španjolskom kraljevskom braku, što je u političkom pogledu značilo neizbježno poboljšanje odnosa Engleske s Katoličkom crkvom. U pol. 1621. godine D. je stupio u vezu sa španjolskim poslanikom u Londonu Gondmarom, koji je uspio ostvariti dugo pripremanu i dobro smišljenu nakanu inkvizicije da namami Dominisa u Rim. Na Dominisovu odluku da napusti Englesku utjecalo je ustoličenje 1621. novoga pape Grgura XV (Alessandro Ludovisi), koji je bio njegov učitelj i prijatelj. Odlučivši se za odlazak, D. piše 16. I. 1622. kralju Jakovu pismo u kojemu ga izvješćuje da je pozvan u Rim od samog pape i ujedno traži od njega dopuštenje za odlazak. Kralj je bio krajnje indigniran tom Dominisovom odlukom pa mu je zabranio pristup na dvor. Da bi raščistio spor i saznao prave Dominisove namjere, poslao je 31. I. londonskog i durhamskog biskupa i dekana winchesterskog da u njegovo ime od Dominisa zatraže odgovor na više pitanja. Dominisov pokušaj da kralja privoli na mogućnost sjedinjenja s Katoličkom crkvom rezultirao je kraljevom naredbom da u roku od dvadeset dana zauvijek napusti Englesku. Potkraj travnja 1622. D. napušta Englesku i odlazi u Bruxelles, gdje kao gost papinskoga nuncija čeka formalnu papinu dozvolu da se vrati u Rim. Tamo je preko Francuske i Švicarske stigao 29. X, svečano se pokajao i dobio papino oproštenje i na poč. 1623. izdao knjižicu Marcus Antonius de Dominis, Archiepiscopus Spalatensis, sui reditus ex Anglia consilium exponit o razlozima koji su ga naveli da napusti Englesku. Iste godine u srpnju umire papa Grgur XV, a njegov nasljednik papa Urban VIII. nastavlja istragu protiv Dominisa. Zatvoren u Anđeoskoj tvrđavi od mjeseca travnja 1624, D. je nenadano obolio i umro. Dominisovo tijelo bilo je smješteno u mrtvačnicu, gdje je ostalo do svršetka procesa 21. prosinca, kada je posmrtno proglašen krivim. Prema osudi inkvizicije (»Osuđujemo uspomenu umrlog Marka Antonija de Dominisa, bivšega splitskog nadbiskupa, na vječnu sramotu, lišavamo ga svih časti, funkcija i beneficija, konfisciramo sve njegove posjede i dobra u korist Sv. Oficija. Izbacujemo njegovu uspomenu, njegovo ovdje prisutno zadržano tijelo, njegovu sliku i njegove spise iz crkve, čijeg se milosrđa on za života pokazao nedostojnim, ... te tražimo da njegovi spisi budu javno spaljeni.«) Dominisov leš, slika i knjige istog su dana iznijeti na rimski Campo di Fiori i javno spaljeni, a njegov pepeo bačen u Tiber. — Za Dominisa je postojalo jedno bitno pitanje – povijesna uloga Crkve u vremenu kada se reformacija bila utvrdila i kada je Europa vjerski, duhovno i politički bila raslojena. Svi Dominisovi teološki, politički i životni nesporazumi, a i okvir i bit cjelokupnoga njegova opusa, izviru iz osnovnoga stava da Crkva nije ostvarenje izvornog lika crkve Kristove, da je postala previše svjetovna na štetu svoje duhovne biti, a glavni uzrok tome vidi u papinu primatu, koji proglašava protupravnom uzurpacijom i poriče ga kao tuđa izvornom kršćanstvu. Cjelokupnu kritiku Crkve temelji na sustavnom proučavanju Svetog pisma, patristike, crkvenih kanona, zaključaka starih koncila i ostalih tradicijskih kršćanskih spisa. Tražeći način kojim bi Crkva trebala reformirati svoj pojavni oblik, D. rješenje nalazi u njezinu pročišćenju od svega svjetovnog nastojeći je učiniti primjerenom njezinoj duhovnoj naravi. Dominisov put zacrtan je idejom sjedinjenja svih religija, odn. crkvenih institucija, jer drži da bi se kreativnim pomirenjem postojećih religijskih sustava maksimalno približilo izvornim patrističkim koncepcijama o funkcioniranju Crkve kao produžetka Kristova nauka. On inzistira na povratku temeljima kršćanstva jer drži da samo duhovne zajednice osnovane na demokratskim načelima prvotnoga kršćanstva mogu dovesti ljude do mira i slobode. Izmirenje i sjedinjenje svih crkava D. postavlja kao svrhu i krajnji cilj svog djelovanja, jer samo mir i jedinstvo među svim crkvama i kršćanskim narodima, temeljeni na osnovnim idejama Istine, Ljubavi i Slobode, jesu ono što omogućuje smislen i svrhovit život uopće, a posebno život čovjeka i ljudske zajednice. Njegovi rkp. pohranjeni su u Österreichische Nationalbibliothek u Beču, British Museum Library u Londonu (Manuscript dep.), Bodleian Library u Oxfordu, Bibliothčque Nationale u Parizu, Civico Museo Correr u Veneciji (zbirka rkp. venecijanske obitelji Dona). Korespondencija i dokumenti o njemu čuvaju se u Public Record Office u Londonu (zbirke State Papers), University Library i Caius College Library u Cambridgeu, Bibliothčque de l’Arsenal u Parizu, Biblioteca Vaticana u Rimu, Biblioteca nazionale Marciana u Veneciji, Biblioteca Arcivescovile i Biblioteca civica u Udinama. Građa o njemu pohranjena je i u Historijskom arhivu u Zadru (dokumenti obitelji Nimira), Kaptolskom arhivu u Splitu, Historijskom arhivu u Rijeci te u Archivio segreto Vaticano u Rimu i Archivio di stato u Veneciji (podatke o fondovima i signature objavili Š. Ljubić i S. Cavazza). — D. je bio predmet književne obradbe u drami A Game of Chesse (izvedene u Londonu 1624) engleskog književnika T. Middletona te u romanu Heretik (Zagreb 1968) i istoimenoj drami (1969) I. Supeka. — U nas je sačuvano nekoliko suvremenih Dominisovih portreta, jedan u ulju, naslikan prije 1596 (Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu) te oni izrađeni u bakrorezu 1616 (djelo Renolda Elstrackea; Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu), 1617 (djela Johna Billa i Michiela van Mierevelta; Arheološki muzej u Splitu, Hrvatski povijesni muzej) i nakon 1624 (bez sign.; Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu).

Preporučamo

Top