Kačić-Miošić Andrija: Razgovor ugodni naroda Slovinskoga

Razgovor ugodni naroda Slovinskoga

Kačić-Miošić Andrija

Razgovor ugodni naroda slovinskoga

Kompozicija je kronološka, prvi dio sadrži povijest slavenskih naroda, više je u prozi nego u stihu, spominju se "slovinski kraljevi". Kačićev odnos prema drugim narodima - Srbima, Mađarima, Albancima, Talijanima - prožet je snošljivošću i pozitivnim stavom: taj Kačićev pristup odudara od "prosvjetiteljske" mode 18. stoljeća, kada se nacionalne inteligencije okupljene oko projekata podizanja modernih europskih nacija nadmeću u širenju nacionalističkih pogleda, koji su više nego redovno uključivali sustavnu izgradnju negativnih stereotipa o konkurentskim narodima. Drugi dio knjige se usredotočava na suvremenija zbivanja, konkretno na rat sa Turcima: ovdje se čitatelju odnos sa Turskim carstvom prikazuje kao neriješen, kao jedno trajno nestabilno pitanje koje je izvor stalnih sukoba. Međutim Kačić kod čitatelja ne širi mržnju čak niti prema Turcima, nego i njihove ratnike i vojskovođe prikazuje kao hrabre i inteligentne ljude - ne kao krvožedne demone ili zločince. Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga - zbirka poezije na štokavskoj ikavici (šćakavici, kako neki govore) koju je Kačić kao već zreo intelektualac i pisac sastavio u desetercu i osloncem na tradiciju narodnog pjesništva - imala je nemjerljivi utjecaj na razvoj hrvatskoga jezičnog standarda. Ta je knjiga bila čitana vrlo mnogo, te je na zimskim sijelima u selima svih dijelova Hrvatske (i drugdje gdje su živjeli Hrvati) bilo do drugog svjetskog praktično bez iznimke čitana ili recitirana napamet. Time je i u jezično iznimno raznolikim kajkavskim i čakavskim područjima jezik Kačićevih stihova postajao svojevrsna lingua franca i referentni izvor riječi (od kojih je mnoge skovao sam Kačić) i izričaja koji je dopunjavao jezični fond koji je puk dobivao u roditeljskoj kući i tijekom skromnog školskog obrazovanja. "Tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpskohrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, pokazat će se neistinitima jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva stoljeća prije Vuka Karadžića, pokazuju svojevrsnu normiranost hrvatskog jezika