Andrić Ivo: Nemiri

Nemiri

Andrić Ivo

Ivo Andrić: Nemiri

Prvo izdanje. 

Početci pisanja zbirke Nemiri, baš kao i pisanje zbirke Ex Ponto, povezani su s vremenom Andrićeva boravka u zatočeništvu, a dovršeni su u travnju 1919. godine u Splitu i Sutivanu gdje je Andrić boravio kod svoga prijatelja Dinka Lukšića u vrijeme oporavka od tuberkuloze. Nemiri, baš kao i Ex Ponto, progovara pretežno o egzistencijalnim temama punim propitivanja i traganja za Bogom te o smislu života kao odrazu mladalačkoga nemira. Tako pjesme u prozi, u svome prelaznom obliku između slobodnoga stiha i proze, postaju način Andrićeva poetskog izričaja.

Andrićeva razmišljanja, baš poput pjesme Jadni nemir, povezana su sa smislom života i oslikavanjem smrti. U opisu pokopa koji promatra s prozora vidljivo je da se prisiljava na razmišljanja o prolaznosti života, ali i o tome što ostavljamo za sobom. Tragična sudbina većega dijela Andrićeve obitelji ostavila je dubok trag u njegovu pisanju, pa tako hrvatski književnik Ivo Vojnović, s kojim je Andrić boravio 1918. godine u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu liječeći se od tuberkuloze, u svojim bilješkama zapisuje o Andriću: Njegov otac i trojica braće mu, svi pomriješe od sušice u 32. godini! Sad je on sam od cijeloga roda! Koliko odricanja, bolesti, prekinutih snova, nijemih vapaja, neizlječivih čežnja, koliko plača i crnine, svijeća i grobova – stvoriše ovu mladost. Tako je često za Andrića znao reći da je genij već zaručen sa smrću.

Andrićeva razmišljanja, baš poput pjesme Jadni nemir, povezana su sa smislom života i oslikavanjem smrti. U opisu pokopa koji promatra s prozora vidljivo je da se prisiljava na razmišljanja o prolaznosti života, ali i o tome što ostavljamo za sobom. Tragična sudbina većega dijela Andrićeve obitelji ostavila je dubok trag u njegovu pisanju, pa tako hrvatski književnik Ivo Vojnović, s kojim je Andrić boravio 1918. godine u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu liječeći se od tuberkuloze, u svojim bilješkama zapisuje o Andriću: Njegov otac i trojica braće mu, svi pomriješe od sušice u 32. godini! Sad je on sam od cijeloga roda! Koliko odricanja, bolesti, prekinutih snova, nijemih vapaja, neizlječivih čežnja, koliko plača i crnine, svijeća i grobova – stvoriše ovu mladost. Tako je često za Andrića znao reći da je genij već zaručen sa smrću.

Andrićeva razmišljanja, baš poput pjesme Jadni nemir, povezana su sa smislom života i oslikavanjem smrti. U opisu pokopa koji promatra s prozora vidljivo je da se prisiljava na razmišljanja o prolaznosti života, ali i o tome što ostavljamo za sobom. Tragična sudbina većega dijela Andrićeve obitelji ostavila je dubok trag u njegovu pisanju, pa tako hrvatski književnik Ivo Vojnović, s kojim je Andrić boravio 1918. godine u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu liječeći se od tuberkuloze, u svojim bilješkama zapisuje o Andriću: Njegov otac i trojica braće mu, svi pomriješe od sušice u 32. godini! Sad je on sam od cijeloga roda! Koliko odricanja, bolesti, prekinutih snova, nijemih vapaja, neizlječivih čežnja, koliko plača i crnine, svijeća i grobova – stvoriše ovu mladost. Tako je često za Andrića znao reći da je genij već zaručen sa smrću.