Lisičar Matija: Pripovijesti

€ 8,50 € 10,62 Akcija Dostupno
  • AutorLisičar Matija
  • IzdavačMatica hrvatska
  • Šifra12317
  • Broj stranica134
  • Godina izdanja2008
  • Dimenzije13x19.5 cm
  • Mjesto izdavanjaZagreb
  • PismoLatinica
  • StanjeOdlično
  • UvezTvrdi
Podijeli:

Pripovijesti

Lisičar Matija

Matija Lisičar: Pripovijesti PREDGOVOR U bilješci o Matiji Lisičaru uz Antologiju proze hrvatske secesije 'Tijelo tvoje duše' (Dora Krupićeva, Zagreb, 2004.) Branimir Donat napisao je da 'Lisičar pripada tzv. malim, ali ne i beznačajnim piscima'. To je doista najbolji opis Matije Lisičara i njegovog opusa; meðutim, postavlja se pitanje zašto je jedan pisac, koji nije beznačajan, za života objavio samo jednu neveliku zbirku priča koju držite u rukama (pretisak prvog i jedinog izdanja iz 1910. godine). Kao prvo, čitatelja valja upoznati s Lisičarovim životom. Zanimljivo je da svih devet priča u Lisičarevoj jedinoj knjizi sadrže piščeve autobiografske elemente. Mi, naravno, niti iz jedne priče u 'Pripovijestima' ne možemo pročitati da je Lisičar godinu dana obnašao dužnost glavnog urednika pravaškog lista 'Hrvatska', ali zato naslućujemo da je pisac po struci pravnik (priča 'Bolesna savjest' završava hladnom činovničkom bilješkom koja objašnjava da je priča ustvari prepričan stvarni dogaðaj iz arhive sudskog istražitelja); zatim, u knjizi se ne spominje Zagreb, ali se zato protagonist priče 'Lopudska sirotica' na rodni Lopud vraća sa studija prava u velegradu (Beču), što je takoðer autobiografska paralela. Jedino mjesto svake priče u knjizi (s iznimkom priče 'Ludi Stojan' koja je, čak i upotrebom autentičnog govora, vrlo uvjerljivo smještena u Liku s prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće) čiju autobiografičnost autor nije niti imao namjeru prikrivati jest dubrovački kraj. Ta činjenica čini ovu knjigu sasvim pristojnom skicom Dubrovnika i njegove okolice oko 1900. godine, a Lisičarevom književnom talentu možemo pripisati mjestimično savršeno opisane karaktere muškaraca i žena, bilo da se radi o vlasteli ili graðanima, najamnim radnicima, služavkama ili djeci. Lisičar jednako vlada realističkom pripovjednom tehnikom, kao što se nosi s utjecajima nagovještaja modernizma. Ipak je najjača odlika njegovih nekoliko priča (koje se, iskreno, teško mogu nazvati 'opusom') humanost koja, prema Lisičaru, neminovno gubi svaku bitku s društvom kao sustavom. Taj osjećaj Lisičar dijeli s drugim hrvatskim književnicima istog razdoblja (Milan Ogrizović, pa čak i Kamov). No, Lisičar je otišao korak dalje od ostalih. Odlučio je remboovski se povući iz književnosti i do kraja života ostati pasivni promatrač književne scene iz svoga javnobilježničkog ureda u hladu raskošnog secesijskog stana donjogradskog Zagreba. Matija Lisičar rodio se 1877. u Dubrovniku, gdje je završio nautičku školu, a čak je oko godinu dana bio pomorac. Ubrzo dolazi u Zagreb gdje upisuje i doktoratom završava studij prava. Radi kao odvjetnički pripravnik u Zlataru, a zatim kao odvjetnik u Sisku. Kao i većina generacije pravaša stasalih na idejama nacionalnog osvještavanja na samom zalazu Habsburške monarhije, Lisičar je bio jugoslavenski entuzijast. Iako za tu tvrdnju ima vrlo malo tragova u Lisičarevu pisanju, vidljivo je to iz njegovog imenovanja na položaj velikog župana Županije bjelovarsko-križevačke ukazom kralja Aleksandra od 27. travnja 1919., niti šest mjeseci od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (vidi faksimil Lisičarovog 'Osobnika' na kraju knjige). Meðutim, Lisičar vrlo brzo doživljava isto razočaranje novom državom kao i većina njegove generacije te već nakon sedam mjeseci podnosi ostavku na položaj velikog župana (vidi isti dokument). 1921. otvara javnobilježnički ured u Zagrebu koji vodi do godinu dana prije smrti 1939. godine. Dakle, u nepunih trideset godina Lisičar ne objavljuje niti retka proze. Unatoč trudu prireðivača ovog pretiska da u piščevoj javnobilježničkoj ostavštini pronaðe bilo kakav trag proznih zabilješki, Lisičarev famozni 'opus' ostaje na devet priča u 'Pripovijestima' te nevelikom broju pjesama, crtica, kritika i eseja objavljivanih u časopisima do Prvog svjetskog rata. U prelistavanju Lisičareve javnobilježničke ostavštine pohranjene u Državnom arhivu u Zagrebu (dežurni arhivist odao mi je informaciju da nitko prije mene, dakle više od šezdeset godina, nije pregledavao te spise) pronašao sam dva lista papira koja su mi zapela za oko (vidi faksimile na kraju knjige): radi se o dva javnobilježnička zapisnika iz 1921. godine kojima Lisičar ovjerava valjanost nekakvih dokumenata dvjema kasnije puno poznatijim javnim ličnostima – Ivanu Pernaru, članu HSS-a i doktoru prava, bliskom Radićevom suradniku koji je metak Puniše Račića iz atentata u Beogradskoj skupštini 1928. nosio u srčanoj aorti sve do smrti u New Yorku 1967. te Božidaru Adžiji, doktoru prava i komunistu, utemeljitelju Radničke biblioteke u Zagrebu, kojeg su 1941. pogubile ustaše kao protivnika novog režima. U nastavku ovog pogovora donosim kratki zapis eventualnog slučajnog susreta trojice doktora prava - Lisičara, Pernara i Adžije u Lisičarevom javnobilježničkom uredu, koji se vrlo lako mogao dogoditi negdje u ljeto 1921: LISIČAR: Oho, kolege, kakva čast! Nisam znao da se vas dvojica poznajete! Izvolite, uðite u moj skromni ured. Nedavno sam ga otvorio pa još nije sasvim namješten… ADŽIJA: Ne ispričavajte se, kolega Lisičar, bio sam kod vas u travnju, sjećate se, u vezi onoga zajma Jadranske banke, i od tada do danas ste zaista lijepo uredili ove prostorije. Čovjek bi rekao da je kod odvjetnika! PERNAR: Ne pretjerujte, kolega Adžija, odvjetnici nisu što su nekad bili! U ovoj novoj državi nikome ne treba odvjetnik, jer ona je ostvarenje svih naših snova! LISIČAR: Kolege, ne opominjem vas, kod mene možete govoriti što vas je volja, no, ipak, nije sve u ovoj novoj državi tako loše… ADŽIJA: Za vas, kolega, možda i nije, vi ste čak i do velikog župana bili dogurali! A što smo mi, kolega Pernar i ja? Pravnici! Ma, možemo s time biti i sretni, kako je tek onim kovačima, tokarima, bravarima! PERNAR: Pustite bravare, kolega Adžija. Kolega Lisičar je vidio s kime ima posla i brzo se povukao sa svih funkcija. To će se znati cijeniti, kolega Lisičaru, vjerujte mi. LISIČAR: Ah, kolege, nije meni bilo ni do funkcije velikog župana ni do toga da me netko cijeni, hvala na komplimentu, kolega Pernar. Naime, ja sam samo tražio malo slobodnoga vremena za pisanje… PERNAR: Za pisanje? Pisanje čega; pa zar dovoljno ne pišete ovdje u svojoj, pobogu, pisarnici? ADŽIJA: Kolega Pernar, kolega Lisičar misli na literarno stvaranje, lijepu književnost. Kolega Lisičar, čitao sam vaše Pripovijesti, tako se knjiga zove, jesam li u pravu? Da, imate talenta, ta hvalila vas je čitava književna kritika; zaista, zar vrijeme može biti prepreka kreaciji? LISIČAR: Oh, može, kolega Adžija, itekako može! Zamislite, ja sam cijelu mladost proveo u uvjerenju da se svijet popravlja nezaustavljivom brzinom, a onda sam, najednom, shvatio da to sve u času može biti uništeno. Rat odnosi sva nadanja, rat uništava ponos i čini čovjeka životinjom. PERNAR: Imate pravo, kolega Lisičar, ne znam hoće li ovaj narod preživjeti još jedan rat. ADŽIJA: Pitam se, kolega Pernar, hoće li čitavo čovječanstvo preživjeti još jedan rat? LISIČAR: Kolege, na žalost, u pravu ste. Mislim da je više uzaludno pisati o čovjeku, kad on izumire. Nego, kolega Pernar, jeste li donijeli onaj spis za koji ste spomenuli da trebate ovjeru prijevoda, onaj put kad smo se sreli u Gradskoj kavani… *** Pored misterija Lisičarovog dobrovoljnog bijega od književnosti, već spomenuta preciznost u skiciranju zavičajne mikroregije, odnosno, Dubrovnika s okolicom, budi pri čitanju 'Pripovijesti' posebno zanimanje. Jednaki intenzitet predanosti magičnoj isprepletenosti bujne prirode i bogate povijesti dubrovačkih stijena, spilja i elafitskih uvala zamijetio sam samo kod još jednog autentičnog dubrovačkog književnika – Milana Milišića. I on je prerano otišao iz književnosti, ali ne svojevoljno. Poginuo je kao prva civilna žrtva bombardiranja Dubrovnika 5. Listopada 1991. Pored brojnih knjiga koje je likovno opremio, antologijskom povjesničaru umjetnosti Ljubi Babiću su 'Pripovijesti' bile jedna od prvih; 1910. imao je jedva 20 godina. Koliko je Lisičar u vrijeme objavljivanja 'Pripovijesti' bio cijenjen kao pisac, urednik i intelektualac dovoljno govori posveta u pjesmi A.G. Matoša 'Pri Svetom Kralju' iz Matoševe zbirke 'Pjesme' objavljene 1909: Matiji Lisičaru Prozor Stjepanovog Doma Priča gotski san; Modri tamjan i aroma Puni sveti stan. Stanac kamen, hrabri Toma Erded, Bakač ban, Heroj sisačkoga sloma Sja ko onaj dan. U katedralu, kad su teške noći, Na Banov grob zna neka žena doći S teškim križem cijele jedne nacije, A kip joj veli: Majko, audiant reges: Regnum regno non praescribit leges, I dok je srca, bit će i Kroacije! Zašto je baš tu pjesmu Matoš posvetio Lisičaru bilo bi zanimljivo istražiti. I dok su Matoš i njegove pjesme otišle u povijest s etiketom vječnosti, Matija Lisičar se u toj istoj povijesti zatekao u svega dvanaestak kutija javnobilježničkih spisa u spremištu zgrade Državnog arhiva u Opatičkoj ulici na zagrebačkom Gornjem Gradu. U Zagrebu, 7. Lipnja 2008. Ivan Sršen   

Preporučamo

Top