Dedijer Vladimir: Sarajevo 1914

€ 27,00 Dostupno
  • AutorDedijer Vladimir
  • IzdavačProsveta
  • Šifra20625
  • Broj stranica1072
  • Godina izdanja1966
  • Dimenzije15x21 cm
  • Mjesto izdavanjaBeograd
  • PismoLatinica
  • StanjeVrlo dobro
  • UvezTvrdi
Podijeli:

Sarajevo 1914

Dedijer Vladimir

Vladimir Dedijer: Sarajevo 1914   

Cijeloga jednog jutra, u nedjelju 28. lipnja 1914. skupina urotnika, jugoslavenskih omladinaca različitih vjera i nacija, učenika Velike muške gimnazije i starijih drugova, idealista i zaluđenika južnoslavenskim ujedinjenjem i pjesništvom američkoga pjesnika Walta Whitmana, ubijala je po Sarajevu habsburškoga princa prestolonasljednika, sve dok ga, konačno, ne ubiše, greškom njegova šofera, koji je pri vožnji gradom skrenuo u krivu ulicu. U tom je trenutku europska povijest potekla drugim smjerom, što bi se, vjerojatno, dogodilo i da su atentatori bili manje uspješni, pa čak da atentata nije ni bilo. U školama smo, u vrijeme jugoslavenskoga socijalizma, učili da je ubojstvo Ferdinanda bilo “povod”, ali ne i “uzrok” Prvoga svjetskog rata. Bila je to obrazovna mantra, aksiom koji nam se zauvijek upisao u sjećanje, ali koji, za razliku od većine drugih, tako usvojenih “istina” nije bio lišen činjeničnoga smisla.

Te nedjelje prekinuta je prva modernizacija Bosne i Hercegovine i njezinih društvenih i nacionalnih zajednica. Ali istim je povodom započela borba za bosanskohercegovački nacionalni subjektivitet, a onda i za južnoslavensko ujedinjenje. Stotinu godina kasnije, modernizacija ostaje nedovršena, južnoslavenska zajednica se raspala nakon sedamdesetak godina postojanja, a bosanskohercegovački subjektivitet u takvom je stanju da više ne postoji ideja oko koje bi se u urotničku skupinu okupili mladići iz sva tri naroda, niti postoji pjesnik koji bi ih sve omađijao kao onomad Whitman. Možda bi se danas zajedno mogli naći samo oko šverca heroina.

O pedesetoj godišnjici atentata, od jednoga jugoslavenskog povjesničara, tadašnjega političkog disidenta, izbačenog iz Partije zbog podrške Milovanu Đilasu, bila je naručena knjiga o 28. lipnju 1914. Napisana na engleskom jeziku, na stipendijama i rezidencijalnim boravcima u Oxfordu, Harvardu i Cornellu, kao rezultat dugogodišnjih, vrlo temeljitih istraživanja, sjajno napisana, s dramaturgijom kakvoga kriminalističkog romana, gotovo forenzički precizna, knjiga će rekonstruirati događaj koji je sa svih strana bio opterećen ideološkim i političkim mistifikacijama. Evo kako zvuče posljednji reci predgovora za američko izdanje (tek da osjetimo u kakvoj je atmosferi knjiga pisana): “Poslednje stranice ove knjige i, konačno, stilske varijacije pisao sam u proleće 1964, obično u ranu zoru, pored reke Čarls u Kembridžu, država Masačusets. Želim da iskoristim ovu priliku i da izrazim svoju zahvalnost Harvardskom univerzitetu što sam mogao slobodno da pišem u toj vitalnoj zajednici intelektualaca. Više od tri veka Harvard je bio tvrđava akademskih sloboda, a takvu istu hrabrost i ubeđenost pokazao je za vreme sumraka američkih sloboda posle prvoga svetskog rata. Iz svega srca se zahvaljujem Džonu Finliju što je ukazao gostoprimstvo meni i mojoj porodici u koledžu Eliot Hous, kojem on predsedava s posebnim ličnim šarmom i intelektualnim autoritetom.”

Dvije godine kasnije, autor Vladimir Dedijer preveo je i nadopunio svoju američku knjigu te je 1966. – u godini moga rođenja – objavio “Sarajevo 1914”. Izdavač beogradska Prosveta, u kooperaciji sa sarajevskom Svjetlošću i Državnom založbom Slovenije, tiskala je knjigu u jednome tomu i na biblijskom papiru. Sjajno dizajnirana zaštitna papirna omotnica, na kojoj je krvava uniforma Franza Ferdinanda, i u njoj crna knjiga, elegantnoga platnenog uveza, sa stilizacijom kotromanićevskoga grba u donjemu desnom uglu, predstavljali su jedno od ljepših izdanja svoga vremena. U kasnijoj ediciji, “Sarajevo 1914” bit će objavljeno u skromnijoj i neuglednijoj dvotomnoj varijanti. Srećom, rastao sam uz prvo izdanje, gledao ga na polici, sve dok, u posljednjem razredu osmoljetne, nisam toliko uzrastao da ga počnem čitati. Isti primjerak knjige imam uza se i danas, daleko od rodne police za knjige.

Vladimir Dedijer neobičan je pisac, čovjek izražene lične tragike. Poznat po trotomnoj tabloidno-avanturističkoj glorifikaciji vođe, Prilozima i Novim prilozima za biografiju Josipa Broza Tita, autor zanimljivih ratnih dnevnika, režimski propagandist i disident, a zatim pokajnik, protosenzacionalist i silno darovit pripovjedač. Podrijetlom Hercegovac, sin etnologa Jefta Dedijera i brat Stevanov, izrazito neujednačenoga životnog djela, labilan i divalj, napisao je mnogo toga i svojim knjigama pružio argumente i onima koji će ga smatrati režimskim šarlatanom i kvazipovjesničarem, i onima koji će u njemu vidjeti jednoga od najostvarenijih i najvažnijih južnoslavenskih historiografskih pisaca. Do danas, sadržajnije, obuhvatnije i uravnoteženije knjige o sarajevskom atentatu na ovome jeziku nije bilo. A sasvim je malo vjerojatno da bi je i na drugim jezicima moglo biti. Ali što je važno, ali i neobično: “Sarajevo 1914” niti slavi atentatore, niti beatificira njihove žrtve. Po tome je Dedijer, na žalost, jedinstven.

O pedesetogodišnjici sarajevskog atentata u nas se i u svijetu pisalo i govorilo s više mira i sabranosti, premda su brojni svjedoci vremena još uvijek bili živi. Tada je to bio historijski događaj, odmaknut u vremenu, događaj koji je pripadao drukčijem povijesnom i kulturnom kontekstu, i o kojem se, dakle, ne može suditi iz perspektive dnevno-političkih prilika svijeta u 1964. Međutim, kako se bliži stogodišnjica atentata, sve se više čini kako bivša Jugoslavija, ali i svijet, žive u vremenu koje je 1914. mnogo bliže, nego što je bilo prije pola stoljeća. Gavrilu Principu i njegovim drugovima sudi se s nekom živom žestinom, kao da je riječ o ubojicama iz londonskoga metroa ili s bostonske maratonske utrke, kao da se radi o Al Kaidinim tajnim spavačima, a ne o anarho-idealistima i borcima za slobodu iz vremena u kojem su atentati bili u modi, i pucalo se na sve strane, a ne samo u Sarajevu. Po potrebi im se sudi kao velikosrbima, protočetnicima, Mladićevim i Karadžićevim predšasnicima, a iz Vile Arko u Zagrebu, te iz sarajevskih ispostava ovoga književničkog društva, u njihovom ispisniku i vitmenovskom sudrugu Ivi Andriću nalazi se autora “poetike genocida”. Još samo da “hrvatska književnica” Nives Celzijus gospodi piscima bancima napiše još koji manifest, pa da u Beograd krene delegacija koja će tom travničko-višegradskom vampiru probosti glogov kolac kroz srce, i da svi skupa goli zaplešu niz Aleju velikana, za dom spremni da napokon dovrše Prvi svjetski rat, da bi zatim pobijedili i u Drugom. Atentat se širom SFRJ Regije pretvara u spektakl s naslovnih stranica Glorije, a žal za zlosretnim princom i njegovom nosećom hanumom, ustrijeljenim na pravdi Boga, prijeti da nadplače sve aktualne razvode i raskide među balkanskim selebritijima i selebritkinjama. Nisu to zaslužili Sofija i njezin muž.

Miljenko Jergović

Preporučamo

Top