Rudolf Otto: Sveto o iracionalnom u ideji božanskog i njezinu odnosu spram racionalnoga
Ono o čemu govorimo i što donekle pokušavamo navesti odnosno približiti osjećaju živi u svim religijama kao ono što im je zapravo u najdubljoj nutrini i bez čega i ne bi bile religije. To pak s divnom silinom živi u semitskim religijama, a nadasve izvrsno ovdje u biblijskoj religiji. Ono tu ima i svoje posebno ime: kadoš, čemu odgovaraju hagios i sanctus, a još točnije saeer. Izvjesno je da ova imena u svim trima jezicima obuhvaćaju „dobro" i apsolutno dobro tj. na najvišem stupnju razvitka i zrelosti ideje, a onda ih prevodimo kao „Sveto". To „Sveto" tada je tek postupna etička shematizacija i osjećanje samosvojna prvotnog momenta koji po sebi spram etičkoga može biti ravnodušan i za sebe odvagnut. U počecima razvitka toga momenta svi ti izrazi najprije neupitno označavaju nešto posvema drukčije od dobroga. Današnji tumači to zacijelo općenito priznaju. To se s pravom objašnjava kao čisto racionalističko preimenovanje, kada se kadoš jednostavno tumači kao dobro.