Stojačković Aleksandar: Čerte života naroda srbskog u ungarskim oblastima

Čerte života naroda srbskog u ungarskim oblastima

Stojačković Aleksandar

Aleksandar Stojačković: Čerte života naroda srbskog u ungarskim oblastima

Aleksandar Stojačković (Sombor, 25. maj 1822 — Budim, 21. jun 1893) bio je srpski povjesničar, publicist i političar. 

Potiče iz stare, ugledne srpske obitelji u Somboru, od djeda Mihaila Stojačkovića. Otac Luka Stojačković (1785.-1864.)  je istaknuta osoba 19. stoljeća u Somboru, ali i Bačkoj. Istaknuo se 1848-1849. godine kada je biran za predsjednika Okružnog bačkog odbora srpskog pokreta. Po struci odvjetnik, bio je dugo član općinskog odbora, gradski senator i upravitelj srpskih narodnih škola u Somboru (od 1850). Imao je, iz braka (sklopljenog 1818.) sa Sofijom rođ. Đekić iz Osijeka, dva sina - Aleksandra i Nikolu, i dvije kćerke. Njegov salaš nadomak Sombora spalili su Mađari u veljači 1849. godine. Lik i djelo svog oca Luke "Velikog Srbina", opisao je i objavio 1882. godine sin Aleksandar.

Gimnaziju je Aleksandar pohađao u Srijemskim Karlovcima i Kečkemetu. U Karlovcima je također završio bogosloviju. Filozofiju je studirao u Pečuhu, a pravo u Pešti.

Godine 1847. izabran je za profesora opće povijesti u Karlovačkoj gimnaziji. Zastupao je Karlovce kao zastupnik na Majskoj skupštini 1848. godine. Za vrijeme Srpskog narodnog pokreta 1848-1849. bio je tajnik vojvode Stevana Šupljikca. Nakon završetka revolucije bio je prevodilac za srpski jezik u Temišvaru, administrativnom centru srpske Vojvodine i Tamiškog Banata. Potom je kraće vrijeme bio gradonačelnik Vršca. Od 1860. godine bio je prvi perovođa, a zatim i sekretar ugarskog namjesništva u Budimpešti. Od 1867. godine radio je u ugarskom Ministarstvu unutrašnjih poslova, prvo kao tajnik, a potom kao savjetnik. Umirovljen je 1883. godine i nastavio je živjeti u Budimu.

Na Blagoveštenskom saboru 1861. godine bio je zastupnik grada Sombora i saborski perovođa. Aktivno učestvuje i na crkveno-narodnom saboru održanom 1892. godine. Prethodno je predsjedavao Odboru petnaestorice koji je 1891. godine pretresao pitanja bitna za srpsku crkvenu automomiju. U više navrata bio je zastupnik u Ugarskom saboru - kao zastupnik Sombora (1866—1869), Vršca (1884—1887) i belocrkvanskog izbornog kotara (1887—1892).

Bio je u starim danima dugogodišnji predsjednik Srpske pravoslavne općine u Budimu.

Prvi rad objavio je 1843. godine u Serbskom narodnom listu Teodora Pavlovića. Ukupno je objavio petnaest povijesnih rasprava u prethodno navedenom listu, kao i u Letopisu Matice srpske. Pred Mađarsku bunu 1847. godine objavio je prvu knjigu, o pravoslavnom obredu i ćirilici, kojom se pročuo u srpstvu.

Godinu dana (1888—1889) uređivao je Srpski dnevnik, „list za politiku, prosvetu, privredu, radinost i trgovinu”

Bibliografija

• Istorija vostočno-slavenskog bogosluženija i kirilskog knjižestva kod Slavena zapadne crkve (Novi Sad, 1847)
• Čerte života naroda srbskog u ungarskim oblastima (Beč, 1849)
• Ueber die staatsrechtlichen Verhältnisse der Serbien in der Wojwodina und überhaupt in den Ländern der ungarischen Krone: Historisch-juridische Abhandlung (Temišvar, 1860)
• A magyarországi gör. kel. szerb egyház önkormányzatáról (Budimpešta, 1886)