Milan Begović: Studije i kritike
Nek ideja ljepote prođe kroz narode i oni su se podigli! — veli jedan pisac, govoreći o onom zlatnom čovjeku, o velikom apostolu ljepote, Johnu Ruskinu. I nema veće zasluge od ove. Ko širi tu ideju narodu, taj zaslužuje najtrajnije spomenike. Ali nije svaki čovjek za to, to su posebni ljudi — umjetnici. A nijesu ni svi narodi pristupni djelovanju tih širitelja ideja ljepote, jer im je smisao za to ili prigušen duhom vremena ili otupio u dugovremenoj nestašici takovih ljudi.
S toga je kod nas malo ko upoznao pravo Vojislava Ilijća i njegovu veliku umjetničku dušu. Je li tome uzrokom duh vremena ili spomenuta nestašica? Možda i jedno i drugo. Držalo se je, a drži se i danas u velike kod nas, da je preče učiti mladež kako će Hrvati progutati Srbe ili ovi posrbiti Hrvate, nego joj reći, složno sa trojanskim starcima, koji se ono na gradskim zidinama divljahu Parisovoj dosuđenici, da je ipak pravedno, e se božanski i drevni Ilion sravni sa zemljom rad onake ljepote (Homerova »Ilijada« pjev. III.) Za to imađasmo mnogo pjesnika, a malo umjetnika, za to naši pjesnici u najmirnije doba vitlaju handžarom i buzdovanom i ratuju, poput don Quixota, u svojoj pjesničkoj sobici, sa nevidljivim junacima. I — naravno — iza tako krvave borbe »sviće rodu rujna zora, budućnost se bolja sprema!«