Varava Vladimir: Etika neprihvatanja smrti

50,00 kn

Vladimir Varava: Etika neprihvatanja smrti

Koliko god bila paradoksalna, nekima čak i nepodnošljiva, i neshvatljiva, ipak je istinita tvrdnja kako čovjek ne može bez smrti, točnije, bez prihvaćanja smrti kao najvažnijeg, a ne posljednjeg događaja života. A s najvažnijim nema šale: njemu valja predati sve snage svoje duše.

Ako čovjek zanemari smrt i ako je, stoga, i ne dotakne ni srcem ni razumom, onda se njegov život rastvara u bujici besmislenog nastajanja i gubi svaki smisao i svaku vrijednost. I kad hedonisti zapanjenim pogledom upitaju filozofa zašto “uzalud” trati vrijeme dok se tako mučno brine o smrti, on im ovako odgovara: “Ja filozofiram da bih živio, a vi živite da biste umrli”.

Zanemarivanje smrti nije ništa drugo do težnja ka smrti, neshvaćanje suštine života, strah od vječnog života. Negirati smrt znači negirati život. Čovjek dobiva priliku da pobjedi smrt tek onda kad se zagleda u bezdan njezinog ledenog užasa.

Zacrtamo li sebi cilj da smrt sagledamo očima filozofije, onda ne smijemo ispuštati iz vida sljedeća pitanja: “Što je smrt za čovjeka?”, “U čemu je moralni (dakle, isključivo ljudski) smisao smrti?”

Anticipirajući neke zaključke, možemo reći da moralno razumijevanje smrti pomaže čovjeku da se približi životu upravo zato što je smrt suštinski povezana sa čovjekovim bićem, iako ga radikalno otuđuje od njega samog. Ta veza je antinomična i tragična: zato nikad ne može biti racionalno shvaćena.

Čovjek je, po Heideggeru, ,,zanenik Ništa”. I bez upuštanja u objašnjenje ove misli možemo, riječima Dostojevskog, reći da “biće postoji tek tada kad mu prijeti nebiće”. To znači da je nebivstveni sloj čovjeku toliko važan da život dobiva svoj možda jedini, tj. moralni smisao tek onda kad se shvati duhovni utjecaj nebića na život. Kao što grnčar hvata, prije svega, “neuhvatljivu prazninu”, tako i čovjek svojim bićem “hvata” smrt. “Zamenik Ništa” je, u određenom smislu, i hvataljka smrti. Smrt je događaj koji se tiče jedino čovjeka zato što ulazi u čovjeka posredstvom natprirodnog osjećaja tragedije, a ne posredstvom običnog zakona same prirode.

Ako je smrt zakon, ako je “prirodna”, onda ni filozofija, a ni sam čovjek nemaju što tražiti u svijetu. Kao čudovišni prekid života, kao prijelom i propast na putu ostvarenja svakog pozitivnog cilja i svake vrijednosti, smrt ukazuje na neku neumoljivu i “neizbežnu čudnovatost svijeta”. Koliko god pozitivistička znanost nastoji umiriti čovjeka pozivanjem na činjenicu da je smrt zakonita i prirodna pojava u sveopćem prirodnom redu stvari, ne sluteći da time potire samu osnovu ljudskog bića i svodi ga, u suštini, na potpuno ništa, filozofija svaki put uspjeva odoljeti svim (čak i “najtočnijim”) mitovima same znanosti time što ukazuje na principijelnu neshvatljivost bića, na nemogućnost pronalaženja jednoznačne, neproturječne i krajnje istine o svijetu i čovjekovoj sudbini. Filozofija se time probija do shvaćanja da u bitku postoji tajna, koju znanost uvijek tako ludo pokušava skloniti. A ako tajna bitka postoji, onda to znači da svijet nije talac nepromjenljivih prirodnih zakona i tada u čovjeku iskrsava ono što je s onu stranu života i smrti, odnosno nada – jedina mogućnost postojanja smrtnika.

Moralnost je siguran znak da u smrti nema ničeg normalnog i prirodnog, da ona podriva i uništava čovjekov život i fizički, i – što je strašnije od svega – duhovno. Ako smrt zaista jest potpuni kraj, onda ni života kao takvog nema, niti ga je bilo. Svako opravdavanje smrtnog života pozivanjem na uzvišeno sjećanje potomaka, na zasluge koje će čovječanstvo poštovati, na doprinos razvoju kulture i ostalo, apsurdno je, čak i neumjesno budući da ne otklanja suštinsko zlo postojanja – katastrofu osobnog uništenja u smrti.

(F4)

Nema na zalihi

Šifra: 43657 Kategorija: