Jelenić Julijan: Kultura i bosanski franjevci I-II

350,00 kn

Julijan Jelenić: Kultura i bosanski franjevci iI-II

Fra Julijan Jelenić (1877. – 1931.)

Pored drugih knjiga koje su se pojavile uz 700. obljetnicu djelovanja bosanskih franjevaca, sarajevska “Svjetlost” ponovno je objavila poznato djelo fra Julijana Jelenića “Kultura i bosanski franjevci”, I. i II . svezak, Sarajevo 1991. To je fototipsko izdanje iz 1912. i 1915, ovaj put obogaćeno Uvodom, dopunskim objaš njenjima i novijom literaturom (od fra M. Karamatića), Imenikom vlastitih i zemljopisnih imena (od fra A. Baruna), Rječnikom manje poznatih riječi, Kronološkim pregledom doga đaja i sa sedam povijesnih karata. Oba sveska zajedno imaju 1000 stranica i vrlo su lijepo opremljene. To nam je povod da ovdje predstavimo pisca a napose ovo njegovo djelo, koje je još uvijek potrebno svakome koji se zanima za Bosnu i njezine franjevce. Prikazat ću 1) život, ličnost i rad fra Julijana Jelenića a zatim 2) spomenuto njegovo djelo.

1. Fra Julijan Jelenić rodio se g. 1877. u selu Riječanima kod Modriče od oca podrijetlom Imoćanina a majke podrijetlom Duvanjke. Nakon osnovne škole učio je pet godina u Franjevačkoj gimnaziji u Gučoj Gori a iza toga stupio u Franjevački red u Fojnici, gdje mu je meštar bio poznati historičar fra Mijo Batinić. Nakon toga studirao je dvije godine filozofiju u Kralj. Sutjesci (to je nekoć zamjenjivalo više razrede gimnazije) i teologiju u Budimpešti. Studij je završio 1905. a doktorat 1908.

Svećenikom je postao g. 1903. a od g. 1905. predavao je na Franjevačkoj bogosloviji u Livnu i od 1909. u Sarajevu. G. 1919. postao je profesor na sveučilištu u Zagrebu. Tamo je, u 54. godini života, g. 1931. umro a tijelo mu je pokopano u Visokom.

Kao čovjek, Jelenić je raspolagao izvanrednom radnom energijom, marljivošću i upornošću. Doimao se i svojom bistrinom i čestitim redovničkim i svećeničkim životom i lako je uspostavljao veze s ljudima. Neke posebnosti u pogledima na život, koje mi danas možda ne dijelimo s njime, poprimio je iz svoje sredine i vremena u kojem je živio; svojim poštenim pristupom ljudima i činjenicama on je znao razlike i jednostranosti u svojim stavovima ispraviti ili barem ublažiti. Za mnoge svoje vršnjake a osobito za mlađe on je važio kao uzor u koji se treba ugledati; jednako je osvojio simpatije i priznanja mnogih uglednih ljudi i ustanova.

Znastvenim (povijesnim) radom počeo se baviti već u novicijatu, kad je objavio raspravu o djelovanju bosanskih franjevaca u Bugarskoj; taj je rad nastavio otada do smrti. Objavio je u svom dosta kratkom životu dva značajna djela: već spomenuto “Kultura i bosanski franjevci” i nedovršenu “Povijest Hristove crkve” (tri sveska). Izdao je tri zbirke izvora iz bosanske franjevačke prošlosti, tri veća bosanska franjevačka ljetopisa, I . dio Bio- bibliografije franjevaca Bosne Srebreničke i objavio oko 300 manjih priloga (članaka i osvrta).

Pored pisanih djela valja navesti i njegov dugogodišnji predavački rad, koji je trajao 25 godina. Pri tome je on na bosanskoj Franjevačkoj bogosloviji bio dugo godina direktor (rektor) a u Zagrebu dvaput bio biran za dekana Teološkog fakulteta. Ujedno je par godina bio i odgojitelj i blisko surađivao s mladim ljudima u Livnu, Sarajevu i Zagrebu.

Vrlo mnogo truda zahtijevalo je od njega uređivanje lista “Serafinski perivoj” (kasnije: “Naša misao” ), koji je uređivao od 1908. do 1916. Dobar dio priloga u tom listu i sam je napisao a golem, nevidljiv posao leži iza prikupljanja suradnje, ispravljanja rukopisa, korekture tiskanih araka, dopisivanja i svega ostaloga što ide uz taj zadatak. Uz redovite svećeničke dužnosti, ova predavanja i uređivanje bili su dovoljni da progutaju sve vrijeme radnog dana. Kako vidimo, uz dodatni napor, fra Julijan je usporedno istraživao i pisao, kao da je bio samo time zadužen.

2. Za nas je danas, osim izdanja izvora za franjevačku bosansku povijest, fra Julijan najzaslužniji po svom djelu “Kultura i bosanski franjevci”.

Nutarnju pobudu da napiše djelo koje govori o kulturnom djelovanju bosanskih franjevaca izazvali su stavovi koji su se tada često mogli susresti kod ljudi izvan Bosne prema bosanskim franjevcima pa i Bosancima uopće. Gledali su ih svisoka kao neke vrste poludivljake, koje tek treba uljuditi. Vanjski poticaj za pisanje ovog djela došao je od istaknutog kulturnog radnika Karla Patscha, koji je taj spis (kako je on zamišljao – od kojih 130-150 stranica) naumio objaviti na njemačkom jeziku. Ali, tijekom rada gradivo je fra Julijanu toliko naraslo da mu taj skromni opseg nikako nije odgovarao: napisao je sedam puta veće djelo. Pri kraju svoga rada došao je na misao da napiše i III. svezak, kojim bi produžio prikaz rada bosanskih franjevaca za 30-40 godina dalje ali su ga drugi poslovi spriječili da to ostvari.

Pisac je razdijelio djelovanje bosanskih franjevaca na tri razdoblja: od početka do propasti kraljevstva, od 1463. do 1780. (tj. do Josipa II ), i otada do austrijske okupacije (1878). U svakom razdoblju on je najprije prikazao razvoj franjevačke bosanske zajednice a onda kulturno djelovanje bosanskih franjevaca na području vjerskom, političkom, socijalnom, školskom, te u raznim znanostima i umjetnostima: teologiji, filozofiji, pravu, povijesti i zemljopisu, jezikoslovlju, govorništvu, lijepoj književnosti, likovnim umjetnostima i arhitekturi, glazbi, liječništvu i skupljanju narodnih umotvorina.

Pri tom radu pred Jelenićem je stajalo vrlo mnogo poteškoća.

Veoma je teško prikazati vremenski raspon od šest stoljeća, u kojem se je za ranija razdoblja sačuvalo vrlo malo izvora i spomenika. Iz toga razloga nemoguće je sva razdoblja ravnomjerno ocrtati. Tako je i Jelenić zadnje stoljeće prikazao na 600 stranica a pet ranijih stoljeća na nekih 250 stranica; zadnje stoljeće na taj način predstavljeno je dvanaest puta obilnije negoli ranija. Za taj nerazmjer ne smijemo kriviti pisca nego stanje izvora.

Mučno je također bilo odrediti tko su sve bosanski franjevci, jer je Bosanska provincija do 1846. obuhvaćala i Hercegovinu a do 1757. Slavoniju i J. Ugarsku, do 1735. Dalmaciju. Jelenić se odlučio da kao Bosance prikaže članove Bosanske provincije, makar bili Dalmatinci ili Slavonci. Danas ne bismo prihvatili takvo uključivanje, već bismo kao bosanske kulturne stvaraoce uzeli one koji su Bosanci po svom rođenju, po svom opredjeljenju i po pretežnom mjestu svoga djelovanja. Tako ne bi trebalo računati kao bosanskog pisca fra Tomu Babića ali bi trebalo uzeti fra Grgu Martića ili fra Paškala Vujičića.

Na početku svog rada Jelenić je podijelio kulturne djelatnosti na razne grane npr. slikarstvo, kiparstvo, glazba itd. Time je na neki način stvorio pretince, u koje će ubacivati pojedina djela i zastupnike. To doduše čini djelo preglednijim, ali se mučno doima (osobito kod ranijih razdoblja) što se često nema ili baš ništa ili zanemarivo malo staviti u mnoge od tih pretinaca.

Kritičari (S. Ritig ali i drugi) prigovorili su što je Jelenić uzeo kao početni međaš “treće epohe” g. 1780. (tj. stupanje na vlast Josipa II ). Taj je prigovor opravdan, jer ne valja za diobu uzimati događaje tuđe države. Ipak taj prigovor ne treba shvatiti odveć tragično, jer i međaš koji kritičari predlažu (g. 1757, tj. podjela Provincije) pomiče početak III. epohe samo za dvadesetak godina ranije.

U Jelenićevo vrijeme bilo je vrlo malo objavljenih izvora a još manje pojedinačnih rasprava koje bi obrađivale pojedina pitanja iz povijesti Bosne. Za djelo kakvo je započeo trebalo je imati vrlo mnogo predradnji. Golem dio toga posla on je sam obavio. Pretražio je arhive Franjevačke bosanske provincije i onaj u Mostaru, državni arhiv u Budimpešti te arhiv Kongregacije za raširenje vjere u Rimu. Da bi mu izlaganje bilo uvjerljivo, morao je mnoge od tih izvora iscrpno navoditi a to je činilo izlaganje dužim i manje preglednim. Da stvori pozadinu za prikaz kulturne povijesti, morao je najprije izložiti mnoge stvari iz opće povijesti, pa je i to povećalo opseg knjige.

Jedna od najvećih prepreka da se uspješno obavi zadatak koji je sebi postavio, bila je u tome što on nije bio stručnjak za mnoge stvari koje je njegova tema uključivala: on nije bio povjesničar književnosti, nije se mnogo razumio u likovne umjetnosti i u arhitekturu pa i druge struke, izuzev teologije i donekle filozofije. Ta okolnost silila ga je da neke stvari opiše samo na izvanjski način, da ih registrira, bez prave mogućnosti da o njima donese stručan sud.

Sve ovo pokazuje kakav je divovski zadatak Jelenić sebi postavio. Možda ga se i prihvatio zato što je bio još dosta mlad. Kad se uvaže sve poteškoće koje su pred njim stajale, onda je ono što je ostvario zbilja značajno.

On je sakupio obilje gradiva za ovo pitanje pa ga je donekle i u samom djelu iznio. Dragocjena je npr. Spomenica biskupa Barišića upućena caru Ferdinandu a donesena u prijevodu, koja osvjetljuje stanje katolika u Bosni u prvoj polovici 19. st. uvjerljivije nego što bi to mogao učiniti ne znam kako dobar povjesničar (isp. nav. djelo, sv. II , str. 150-162). A takvih izvanrednih priloga ima još vrlo mnogo. Ovaj zadatak prikupljanja gradiva ostvarivao je Jelenić i kasnije objavljujući izvještaje provincijala i apostolskih vikara, razne druge dopise i franjevačke ljetopise. Po tomu, njegovo je djelo, iako pionirsko, nezaobilazno pa je još i danas rudnik informacija.

Druga je velika odlika njegova djela poštena i savjesna upotreba gradiva. Iako se može prepoznati da on o franjevcima piše s ljubavlju, ne može ga se optužiti da je igdje svjesno iskrivljivao izvore ili činjenice, premda će neke od njegovih tvrdnji kasniji istraživači dopuniti pa i izmijeniti; to bi, uostalom, uradio i sam pisac, da je dulje poživio i došao do drugačijeg uvida.

Napokon, njegov jedri i jezgroviti jezik, koji bez uvijanja, jasno i otvoreno kaže što pisac misli, čini da je i danas čitanje toga djela prijatno osvježenje nakon mnogih blijedih i zakučastih izlaganja brojnih novijih pisaca. Taj muževni govor, bez nepotrebnih tuđica, privlači ljude danas vjerojatno i više nego što je to činio nekoć u doba prvog objavljivanja.

Najbolji dokaz koliko vrijedi neko djelo jest da položi ispit pred vremenom. Ovo ga je djelo položilo: tiskano je nakon 75 i više godina ponovo! Njegove nedostatke treba pripisati težini zadatka a njegove odlike neumornu radu fra Julijana Jelenića.

(Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi II, Livno , str. 108-112.)

Izvori i literatura iscrpno su doneseni u djelu: A. S. Kovačić, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo 1991.

(E28)

Na zalihi

Šifra: 19388 Kategorije: ,