„Čovjek i njegovi simboli“ (Man and His Symbols) C. G. Junga je posebno zanimljiva knjiga između ostaloga i zato što ju je moguće čitati je na dva načina: kao knjigu iz povijesti psihologije i kao knjigu koja postavlja pitanje koje je danas možda zanimljivije nego 1964.: što nam se događa izvan onoga što možemo svjesno formulirati?
Knjiga je prvi put objavljena 1964., tri godine nakon Jungove smrti i bila je zamišljena upravo kao pristupačan prikaz njegovih ideja za različite publike.
Mnogi se pitaju zašto je „Čovjek i njegovi simboli“ i danas zanimljiva. Odgovor na to pitanje sadržan je u samoj glavnoj tezi knjige: Čovjek ne živi samo od onoga što zna, izgovara i racionalno razumije. Velik dio našeg psihičkog života odvija se kroz slike, snove, mitove, simbole i nesvjesne obrasce — a razumijevanje tih simbola može nam pomoći da bolje razumijemo sami sebe. Jung smatra da simbol nije isto što i znak. Znak ima relativno precizno značenje — crveno svjetlo znači „stani“. Simbol, naprotiv, upućuje na nešto što nikada ne možemo do kraja iscrpiti riječima. Primjerice, kuća u snu može biti samo kuća. Ali može biti i slika vlastitog unutarnjeg života. More može biti more, ali može biti i slika nečega neizmjernog i nesvjesnog. Putovanje može biti stvarno putovanje, ali istodobno i slika promjene osobe koja putuje.
I tu Jung dolazi do svoje možda najprivlačnije ideje: nesvjesno ne govori prvenstveno jezikom logike nego jezikom slika. Upravo tu knjiga postaje iznenađujuće suvremena. Zamislimo, na primjer, današnjeg mladog čovjeka - živi okružen ekranima, fotografijama, memovima, GIF-ovima, emojima, logotipovima, filmskim scenama, Instagram slikama, TikTok videima, reklamama, ikonama i algoritamski proizvedenim vizualnim sadržajima...
Komunikacija je sve manje samo: „Ja mislim X“ , a sve više: slika + simbol + glazba + nekoliko riječi + referenca na neki već poznati kulturni obrazac. U tom smislu Jungova ideja da slike komuniciraju nešto što nije moguće potpuno prevesti u racionalni jezik djeluje gotovo nevjerojatno aktualno.
Naravno, ne treba iz toga napraviti tvrdnju da je Jung „predvidio internet“. Nije. Njegova psihologija također nije suvremena eksperimentalna psihologija i neke njegove teorije danas se osporava. Ali pitanje koje postavlja ostalo je i dalje vrlo živo: zašto nas neke slike toliko snažno pogađaju, iako ne znamo objasniti zašto..?
I tada dolazimo do snova. Jung snove smješta na posebno mjesto. Ne smatra ih jednostavno besmislenim „šumom“ mozga, ali ni ne tvrdi da postoji neki univerzalni rječnik snova u kojem, primjerice, zmija uvijek znači isto. Naprotiv, jedna od važnih stvari u knjizi jest upravo to da svaki simbol ima osobno značenje. Ista zmija za dvije osobe može predstavljati potpuno različite stvari. Zato je pogrešno čitati Junga kao neku vrstu psihološke sanjarice. Za njega je zanimljivije i bitnije pitati: što ta zmija znači upravo ovoj osobi? Kakve asocijacije izaziva? Koju emociju budi? U kojem se životnom trenutku pojavljuje? Tu Jung postaje manje „mističan“ nego što se ponekad prikazuje. On zapravo govori: nemojte odmah vjerovati prvom racionalnom objašnjenju sebe. Pogledajte što vam vlastita psiha pokušava pokazati.
A što su arhetipovi?
To je vjerojatno najpoznatiji, ali i najčešće vrlo pojednostavljeni dio Jungove misli. Jung smatra da ljudska bića, neovisno o kulturi, iznova stvaraju određene temeljne slike i obrasce.
Majka.
Junak.
Mudrac.
Dijete.
Sjena.
Putovanje.
Smrt i ponovno rođenje.
Borba dobra i zla.
Silazak u podzemlje.
Potraga.
Takve obrasce pronalazimo u mitovima, religijama, bajkama, književnosti, umjetnosti — a Jung smatra da se pojavljuju i u snovima suvremenog čovjeka. I tu knjiga može biti vrlo zanimljiva studentima književnosti, umjetnosti, filma, antropologije, psihologije, pa čak i popularne kulture. Jer nakon Junga možete gledati, primjerice, Star Wars, Harryja Pottera, Gospodara prstenova ili neki suvremeni superherojski film i pitati: zašto je toliko mnogo priča strukturirano oko odlaska junaka iz poznatog svijeta, suočavanja s opasnošću, susreta s pomagačem, povratka i promjene..? Jung nije jedini mogući odgovor na to pitanje — ali je jedan od razloga zašto ga postavljamo.
Kod Junga je posebno važna i ideja „sjena“. Sjena je, vrlo pojednostavljeno, ono što o sebi ne želimo znati. Dijelovi vlastite osobnosti koje potiskujemo jer nam se ne uklapaju u sliku koju imamo o sebi. „Ja sam dobra osoba. Ali možda sam zavidna.". „Ja sam racionalan. Ali možda sam izrazito ljubomoran.". "Mene nije briga što drugi misle. Ali zapravo mi je jako stalo.".
Jungova ideja nije da moramo postati savršeni, nego da moramo postati svjesniji vlastitih proturječja. Tu njegova psihologija prelazi u nešto šire od psihologije: u pitanje tko smo kada skinemo sliku koju imamo o sebi? To je pitanje koje do danas nije izgubilo baš ništa od svoje aktualnosti.
Zašto je onda naslov „Čovjek i njegovi simboli“, a ne jednostavno „Jungova psihologija“? Zato što je knjiga zapravo pokušaj da se čovjeku kaže: pogledaj svoj vlastiti život kao priču. Snovi, mitovi, umjetnost, religija, svakodnevni predmeti i slučajni događaji mogu postati svojevrsno ogledalo. Ne kao: „sada ćemo naučiti što je kolektivno nesvjesno“, nego: „što ako dio tebe zna stvari koje tvoj svjesni um još nije spreman izgovoriti?“ To je već vrlo zanimljivo pitanje za svakoga.
Još nešto što je genijalno kod knjige: slike
Knjiga nije samo tekst o simbolima. Ona je sama napravljena kao knjiga simbola. U knjizi se nalazi velik broj ilustracija (više od 500) koje nisu samo ukras nego vizualno prate Jungovo razmišljanje — od snova i mitoloških motiva do umjetnosti i svakodnevnih predmeta. WorldCat u opisu prvog izdanja posebno ističe ilustracije kao sastavni dio argumentacije knjige. Jung je želio objasniti kako čovjek razmišlja kroz slike — i dobili smo knjigu u kojoj slika i tekst neprestano razgovaraju jedno s drugim.
Postoji još jedna vrlo važna posebnost ove knjige: Jung zapravo nije napisao većinu knjige. Naslov nosi Jungovo ime, ali četiri od pet glavnih dijelova napisali su njegovi suradnici:
Carl Gustav Jung — Pristup nesvjesnom
Joseph L. Henderson — Drevni mitovi i suvremeni čovjek
Marie-Louise von Franz — Proces individualizacije
Aniela Jaffé — Simbolizam u likovnoj umjetnosti
Jolande Jacobi — Simboli u jednoj individualnoj analizi
Jung je ipak imao ključnu ulogu. Projekt je nastao nakon njegovog televizijskog interviewa s Johnom Freemanom za BBC-jev Face to Face 1959. Nakon intervjua javila se ideja da Jung svoje složene teorije predstavi obrazovanoj, ali nestručnoj publici. Jung je osmislio koncept knjige i odredio koje će teme obraditi njegovi suradnici. Svoj je dio dovršio neposredno pred smrt; prema bibliografskim podacima, dovršio ga je samo desetak dana prije smrti 1961. Nakon njegove smrti Marie-Louise von Franz preuzela je završno uređivanje projekta. Ona nije samo „jedna od četvero suradnika“; bila je jedna od Jungovih najbližih profesionalnih suradnica i upravo je ona nakon njegove smrti dovršavala i koordinirala projekt.
Zaključno se možemo upitati - zašto se knjiga vraća novim generacijama? Razloga je više. Ona se bavi pitanjem identiteta. Svaka se generacija ponovno pita: Tko sam ja? Danas je to pitanje dodatno zakomplicirano zato što neprestano stvaramo i uređujemo svoju javnu sliku — profil, fotografiju, status, avatar, osobni „brand“. Jung bi odmah pitao: a tko ste vi iza te slike? To je vrlo jungovsko pitanje. Drugi razlog bi bio taj što živimo u svijetu prepunom simbola. Paradoksalno, digitalno doba nije smanjilo važnost slike. Upravo suprotno. Emoji, memovi, logotipi, filmski likovi, viralne slike, politički simboli, sportski dresovi, tetovaže, avatari,... Čovjek nikada nije prestao biti homo symbolicus. Još jedan mogući razlog je i u tome što je moderna psihologija učinila nesvjesno manje egzotičnim. Tu treba reći da suvremena psihologija ne prihvaća sve Jungove tvrdnje. Ali ideja da ljudi nisu potpuno transparentni sami sebi — da na naše odluke utječu procesi kojih nismo potpuno svjesni — danas više nije šokantna ideja. Junga se zato može čitati i bez prihvaćanja čitave njegove teorije. Neki vide privlačnost knjige i u tome što ona ne traži od čitatelja da bude psiholog - to je ujedno i jedna od njenih najvećih prednosti.
Neke su njegove ideje, osobito o kulturama koje je nazivao „primitivnima“, danas opravdano predmet ozbiljne kritike; primjerice, nastojanja da se različite kulture svrstavaju prema stupnju „psihološke razvijenosti“ nose očite eurocentrične pretpostavke. Ali to nikako ne poništava vrijednost same knjige. Može se čitati kao što danas čitamo Freuda, Nietzschea ili neke velike filozofske autore: ne moramo prihvatiti čitav njihov sustav da bismo od njih dobili pitanje koje će nas natjerati da drukčije gledamo čovjeka . „Čovjek i njegovi simboli“ je knjiga koja pita nešto vrlo suvremeno: koliko dobro čovjek zapravo poznaje samoga sebe? Od tog pitanja kreću mnogi drugi upitnici:
Zašto sanjamo?
Zašto se neke priče ponavljaju u svim kulturama?
Zašto nas neki mitovi i likovi toliko privlače?
Zašto se ponekad ponašamo suprotno slici koju imamo o sebi?
Zašto neke slike imaju gotovo hipnotičku snagu?
Postoji li dio naše osobnosti koji sami ne poznajemo?
Zašto ljudi stvaraju mitove čak i kada više ne vjeruju u njih?
Što se događa kada društvene mreže postanu mjesto na kojem stalno stvaramo sliku sebe?
I tada „Čovjek i njegovi simboli“ prestaje biti stara knjiga iz 1964.
Knjigu možete kupiti na sljedećem linku: https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/psihologija/covjek-i-njegovi-simboli-1787846426
Ostala djela Carla Gustava Junga potražite u našem webshopu!
