Edward Gibbon,
jedan od najvećih povjesničara prosvjetiteljstva, u svojem monumentalnom djelu Slabljenje
i propast Rimskog carstva ispripovjedio je jednu od najveličanstvenijih
i najutjecajnijih priča o usponu, slabljenju i nestanku jednog svijeta. Gibbon
nije samo autor jedne velike povijesti nego i nadasve zanimljiv čovjek čiji se
privatni život, filozofski stavovi, političko iskustvo, vjerske sumnje,
prijateljstva i književni ukus vrlo jasno vide u njegovu kapitalnom djelu.
Tko je zapravo bio Edward Gibbon?
Edward Gibbon (1737.–1794.) bio je engleski povjesničar,
esejist i zastupnik u Parlamentu. Danas ga prvenstveno pamtimo po Slabljenju i propasti Rimskog carstva (The History of the Decline and Fall of the
Roman Empire), golemom djelu u šest svezaka, objavljivanom od 1776.
do 1788./89. godine.
Njegova je osobnost bila puna kontrasta. Bio je čovjek golemog znanja, iznimne
književne darovitosti, skeptičnog i ironičnog duha, vrlo snažnog smisla za
prijateljstvo, prilično konzervativan i uglađen, intelektualno izrazito
prosvjetiteljski i antiklerikalno nastrojen. Pripadao je samom središtu britanskog
i europskog intelektualnog života kasnog 18. stoljeća. Njegov se rad često
smatra jednim od vrhunaca prosvjetiteljskog povijesnog pisanja.
Da bismo razumjeli Gibbona, moramo razumjeti doba u kojem je živio. To je doba Voltairea, Rousseaua, Davida Humea, Montesquieua, Diderota, američke i francuske revolucije, sve većeg povjerenja u razum, kritičkog preispitivanja religije i tradicije.
Gibbon je pripadao generaciji koja je smatrala da se povjesničar treba pitati:koji su stvarni ljudski, društveni, gospodarski, politički i psihološki uzroci nekog povijesnog događaja?
Upravo je taj pristup bio revolucionaran u njegovu vremenu.
Gibbonovo djetinjstvo, bolest i neobično obrazovanje
Gibbon je rođen 8. svibnja 1737. u Putneyju kraj Londona, u obitelji imućnog engleskog zemljoposjednika. Bio je boležljivo dijete. Majka mu je umrla dok je još bio dječak, a važnu je ulogu u njegovu odgoju preuzela tetka Catherine Porten, jedna od najvažnijih osoba njegova djetinjstva, o kojoj je uvijek govorio s velikom zahvalnošću. Ona mu je omogućila stabilnost, ali i ono što će postati najvažnija stvar u njegovu životu: slobodu i ljubav prema čitanju. Kao dječak je gutao knjige, a posebno su ga privlačili antička povijest, crkvena povijest, geografija, i klasična književnost.
Oxford i velika vjerska epizoda
Godine 1752. Gibbon je upisao Magdalen College u Oxfordu, no ondje je bio vrlo nezadovoljan.
Smatrao je da njegovi profesori više brinu o crkvenim formalnostima nego o
ozbiljnom znanju. Tada se dogodilo nešto iznimno važno - pod utjecajem knjiga
koje je čitao prešao je na
katoličanstvo. To je za engleskog mladića njegova položaja u 18. stoljeću
bila velika stvar. Katolicizam je u protestantskoj Engleskoj još uvijek bio
politički i društveno sumnjiv. Njegov je otac bio užasnut, odmah ga je povukao
iz Oxforda i poslao u Lausanne u
Švicarskoj, gdje je trebao biti "preodgojen". Ondje je živio
pod nadzorom kalvinističkog pastora Daniela Pavillarda. Rezultat je bio da se
nakon otprilike godinu i pol ponovno obratio na protestantizam. Ali njegova
vjerska pustolovina nije završila tako da je postao pobožni anglikanac. Boravak
u Lausannei bio je možda najvažnije razdoblje njegova intelektualnog
formiranja. Ondje je savršeno naučio francuski i toliko se intelektualno vezao
uz francusku kulturu da je svoje prvo značajnije djelo Essai sur l'étude
de la littérature (Esej o proučavanju književnosti) napisao
upravo na francuskom.
U Lausannei se upoznao i s ljudima koji će obilježiti njegov
privatni život. Najpoznatija je njegova ljubavna priča ona sa Suzanne Curchod,
mladom Švicarkom u koju se ozbiljno zaljubio i koju je želio oženiti, no njegov
otac nije pristao na brak. Suzanne se kasnije udala za Jacquesa Neckera i
postala Madame Necker, jedna od najutjecajnijih žena pariškog
intelektualnog društva. Bila je i majka slavne Madame de Staël. Gibbon se
nikada nije oženio. Gibbonovi autobiografski zapisi objavljeni su posthumno kao
Memoirs of My Life and Writings.
Zanimljivo je istaknuti da je Gibbon nekoliko godina proveo kao vojni časnik, što se pokazalo korisnim iskustvom u pisanju povijesti Rimskog Carstva. Bio je zastupnik u britanskom Parlamentu. Sve će to biti vidljivo u njegovoj analizi kasnog Rimskog Carstva.
Trenutak u Rimu:
nastanak velike ideje
Jedan od najpoznatijih trenutaka u povijesti historiografije dogodio se 15.
listopada 1764. kada je Gibbon bio u Rimu. Poslije je zapisao da mu je, dok je
sjedio među ruševinama Kapitola i slušao fratre kako pjevaju večernju službu,
prvi put sinula ideja da napiše povijest propadanja Rima. Prvi svezak knjige o Slabljenju i propasti Rimskog Carstva izašao je 1776., dok su se posljednji
svesci pojavili 1788./89. Dakle, od prve ideje do posljednjih stranica prošlo
je više od dva desetljeća
Šest tomova – o čemu je svaki?
Ovdje treba napomenuti da se sadržaj u različitim modernim izdanjima ponekad raspoređuje drukčije, ali izvorna struktura uglavnom izgleda ovako:
I. Svezak
Najsjajniji i možda
najpoznatiji dio cijelog djela. Gibbon počinje s razdobljem kada je
Rimsko Carstvo bilo na vrhuncu, u doba tzv. pet dobrih careva, osobito:
Trajana, Hadrijana, Antonina Pija, Marka Aurelija. Opisuje veličinu Carstva,
njegovu upravu, vojsku, provincije, gospodarstvo, početke unutarnjeg slabljenja.
I upravo ovdje dolaze znamenita poglavlja XV i XVI o ranom kršćanstvu.
Ta su poglavlja izazvala golem skandal. Gibbon se usudio povijest ranog
kršćanstva objasniti kao povijesni fenomen, a ne kao čudo. Pitao je:
Zašto se kršćanstvo proširilo? I ponudio uglavnom "sekundarne",
ljudske uzroke, poput: snažnog vjerskog žara, vjerovanja u zagrobni život, čuda
i priča o čudima, organizacije Crkve i misionarskog djelovanja. Takav pristup
razbjesnio je mnoge crkvene kritičare. Ako
biste htjeli početi čitati Gibbona - prvi svezak je obvezan.
II. Svezak
Ovdje se Carstvo približava velikoj krizi. Dolazimo do: Dioklecijana, Konstantina, preobrazbe rimskog političkog sustava, jačanja monarhijske vlasti, rasta kršćanstva, velikih vjerskih sukoba. Ovo je jedan od ključnih dijelova za razumijevanje Gibbonove teze o kršćanstvu.
III. Svezak
Zapadno Rimsko Carstvo ulazi u terminalnu krizu. Gibbon pripovijeda o: Valentinijanu, Valensu, bitci kod Hadrianopola 378., prodoru Gota, Alariku, pljački Rima 410. Ovo je među najdramatičnijim dijelovima cijelog djela. Za mnoge čitatelje upravo su knjige o kasnom 4. i ranom 5. stoljeću najuzbudljiviji povijesni narativ koji je Gibbon napisao.
IV. Svezak
Slijedi raspad Zapadnog Rimskog Carstva. Tu su: Atila, Huni, Vandali, propast rimske vlasti u zapadnim provincijama, Romul Augustul i simbolična 476. godina. Ali Gibbon nije smatrao da je 476. jednostavno trenutak kada se "Rim ugasio". Za njega je propast bila dug proces.
V. Svezak
Priča se sve više premješta na Istočno Rimsko Carstvo, koje mi danas nazivamo Bizantom. Veliki dio posvećen je: Justinijanu, Belizaru ponovnom osvajanju Italije, Narsesu, Perziji, Avarima, Slavenima. Tu počinje ono što je za današnjeg čitatelja možda najneočekivanije: Gibbonova knjiga o "Rimu" zapravo ne završava padom Zapadnog Rimskog Carstva.
VI. Svezak
Posljednji svezak vodi nas kroz golemo vremensko razdoblje: Bizant, arapska osvajanja, Islam, križarske ratove, uspon Mongola, Osmanlije, pad Carigrada 1453. U širem smislu Gibbon prati propast rimske političke tradicije sve do konačnog pada Konstantinopola. Njegov je vremenski luk nevjerojatan: od vrhunca Carstva u 2. stoljeću do kasnog srednjeg vijeka.
O nekim
kontroverznim Gibbonovim tezama:
je li Gibbon stvarno tvrdio da je
kršćanstvo uništilo Rim?
Da i ne. Popularna verzija Gibbonove teze glasi:
Kršćanstvo je uzrokovalo propast Rimskog Carstva. To je ipak prepojednostavljena teza.
Gibbonova je stvarna argumentacija bila puno sofisticiranija. On je, naime, smatrao da je
Rim počeo propadati zbog kombinacije više uzroka, osobito: gubitka građanske i
vojne vrline, slabljenja starog republikanskog duha, profesionalizacije
vojske, ovisnosti o plaćenicima i barbarima, loše vlasti i
političke nestabilnosti, financijskog i administrativnog opterećenja,
vanjskog pritiska barbarskih naroda, uspona kršćanstva,...
Kršćanstvo je, dakle, tek jedan od važnih čimbenika, ali - nije jedini. Njegova argumentacija
imala je nekoliko dijelova: Stari Rimljanin — u Gibbonovoj idealiziranoj slici
— bio je građanin i vojnik. Njegove su vrline bile: služba državi, hrabrost,
disciplina, čast, javna dužnost. Kršćanstvo je, prema Gibbonu, promijenilo
vrijednosni sustav. Novi ideali postali su: poniznost, odricanje, mučeništvo,
pokornost, briga za zagrobni život.
Gibbon je mislio da je takav sustav vrijednosti mogao oslabiti staru rimsku virtus civica — "građansku vrlinu".
Gibbon je smatrao da je rano kršćanstvo, sa svojim pacifističkim i
univerzalističkim tendencijama, oslabilo ratnički duh Rimljana. Ovdje
treba reći da je njegova slika pojednostavljena. Kršćani nisu trajno odbijali
vojnu službu. Od 4. stoljeća nadalje kršćanstvo je itekako postalo religija
careva, vojnika i generala. Ipak, Gibbon je smatrao da je psihološka promjena
od: "slava državi" prema "spasenje duše" imala političke
posljedice.
Kako je Crkva postajala bogatija, Gibbon je smatrao da su: zemlja, novac,
povlastice, ljudska energija, prelazili iz ruku države i civilnog društva prema
crkvenim institucijama. Posebno je kritizirao monaštvo. Redovnici koji
žive u pustinjama i samostanima za njega su predstavljali ljude koji su se
povukli iz produktivnog, građanskog života. U poglavlju XXXVII izričito
povezuje monaštvo i širenje kršćanstva s poviješću propadanja Carstva.
Vjerske svađe - možda je ovo najjači dio Gibbonove argumentacije. Nakon
što je kršćanstvo postalo snažna institucija, Carstvo je počelo trošiti golemu
energiju na sukobe oko: arijanizma, Trojstva Kristove naravi, crkvene
jurisdikcije, hereze, progona. Gibbon je s velikom ironijom opisivao careve
koji se usred političkih i vojnih katastrofa bave teološkim raspravama. Njegova
je poruka bila: dok barbari prelaze granice, kršćani raspravljaju o
metafizičkim pitanjima. To je, po njegovu mišljenju, bio simptom duboke
promjene prioriteta.
Gibbon je morao odgovoriti na napade i braniti svoju historiografsku metodu.
Kontroverza oko njegova prikaza ranog kršćanstva postala je jedna od
najpoznatijih intelektualnih polemika 18. stoljeća. Suvremeni povjesničari
općenito ne smatraju kršćanstvo glavnim uzrokom propasti Zapadnog Rimskog
Carstva.
Današnji povjesničar stoga može reći: Gibbon je možda pogriješio kad je
kršćanstvo vidio kao uzrok propasti, ali je bio vrlo dalekovidan kada je
shvatio da je kristijanizacija bila jedna od najvećih transformacija rimske
civilizacije. Drugim riječima, danas prevladava multikauzalni model
(strukturni problemi, političke krize, gospodarski problemi, vanjski
uzroci,...). I upravo je u tome zanimljivo da je i sam Gibbon, ako ga
čitamo pažljivo, složeniji od popularne karikature o čovjeku koji je za sve
okrivio kršćane.
Ako je kršćanstvo uništilo Rimsko Carstvo, zašto je Istočno Rimsko Carstvo — potpuno kršćansko — preživjelo još gotovo tisuću godina? To je jedan od najsnažnijih argumenata protiv jednostavne verzije Gibbonove teze.
Postoje tri područja u kojima je Gibbon i
dalje gotovo nedostižan:
1. Veličina vizije - on
nije pisao samo: "Što se dogodilo? " Nego: kako civilizacije
nastaju, održavaju se, slabe i mijenjaju se?
2. Narativna moć: vrlo malo
povjesničara uspjelo je spojiti ogromnu količinu znanja, filozofsku
interpretaciju, ironiju, književni stil i dramatičnu priču.
3. Povijest kao velika ljudska drama: Gibbon je prvi doista pokazao da se o golemom povijesnom procesu može pisati kao o velikoj pripovijesti, a da se pritom ne odustane od učenosti.
Gibbonovo je djelo i dalje književni spomenik, čak i ondje gdje više nije pouzdan priručnik. Njegova genijalnost bila je u tome što je postavio pitanje koje i danas stoji u središtu povijesti:
Kako se velika, bogata i moćna civilizacija može promijeniti do neprepoznatljivosti, a da ne postoji točan dan ili datum kada možemo reći da je "nestala"?
Zanimljiv je i Gibbonov radikalan stav prema Bizantu. On je smatrao da je povijest Istočnoga Rimskog Carstva, nakon određenog trenutka, povijest dugotrajnog propadanja. U njegovim očima Bizant je bio: autokratski - umjesto politički slobodan, birokratiziran - umjesto građanski energičan, duboko kršćanski - umjesto religijski pluralan, ceremonijalan - umjesto „virilan” i vojnički, zaokupljen teologijom - umjesto politikom i ratom, diplomatski i oprezan - umjesto otvoreno ratnički.
U jednom od svojih najpoznatijih sudova Gibbon govori o bizantskim podanicima gotovo kao o ljudima pod dvostrukim despotizmom: svjetovnom vlašću careva i „duhovnim despotizmom” Crkve. Smatrao je da su zato izgubili sposobnost slobodnog političkog djelovanja.
Tu odmah vidimo problem: Bizant nije ocjenjivao prema
onome što je on stvarno bio, nego prema onome što je Gibbon smatrao da bi
civilizacija trebala biti. To proizlazi iz činjenice da je Gibbonova velika
ljubav bio klasični Rim. Posebno ga je privlačila rimska virtus —
riječ koju je teško potpuno prevesti, a koja uključuje: muževnost, hrabrost,
vojnu sposobnost, samodisciplinu, osjećaj javne dužnosti, spremnost građanina
da služi državi.
To je za Gibbona bila srž rimske veličine. Problem je u tome što je Istočno
Rimsko Carstvo moralo preživjeti u sasvim drukčijem svijetu. Konstantinopol
nije mogao biti republika 2. stoljeća pr. Kr. Bio je: golema imperijalna
prijestolnica, kršćansko društvo, nasljedna monarhija, država okružena vrlo
opasnim neprijateljima, društvo koje je moralo upravljati golemim razlikama
jezika, etničkih skupina i religijskih tradicija. Gibbon je to često vidio kao dokaz
degeneracije. Današnji povjesničari radije bi to tumačili da to nije nužno bila
degeneracija. To je bila prilagodba. Bizantska teološka kultura posebno mu
je išla na živce. S velikim je sarkazmom opisivao rasprave o:
- Kristovoj naravi
- Trojstvu
- ikonama
- herezama
- crkvenim jurisdikcijama
Njemu je izgledalo nevjerojatno da se društvo koje se suočava s Perzijancima, Avarima, Slavenima ili Arapima može toliko baviti metafizičkim sporovima.
Istočno Rimsko Carstvo nije propalo 476. godine. Nije propalo ni 7. stoljeća nakon arapskih osvajanja. Preživjelo je niz katastrofa i opstalo još gotovo tisuću godina nakon nestanka zapadnog Carstva. No, treba imati na umu da je Gibbons bio dijete Prosvjetiteljstva u kojemu je Bizant je optuživan za:
- imitaciju
- formalizam
- ceremonijalnost
- konzervativnost
A upravo su te stereotipe kasnije naslijedili mnogi zapadni povjesničari. Averil Cameron posebno je ukazivala na činjenicu da je Bizant u zapadnoj historiografiji dugo bio gotovo automatski vezan uz pojmove poput autokracije, birokracije, podmuklosti i navodnog nedostatka originalnosti — nasljeđe u kojem je Gibbonova slika imala golemu ulogu.
Čak i sama riječ „byzantine” u engleskom jeziku danas znači nešto poput zamršenog, prijetvornog, birokratskog ili intrigaškog sistema sa puno skrivenih i dvoličnih pravila koje je teško shvatiti. To nije slučajno. To je, velikim dijelom, direktna posljedica stoljeća zapadnog gledanja na Bizant kroz naočale koje je upravo Gibbon pomogao oblikovati.
„Ako je Rim mogao propasti, možda može propasti i Zapad“ – aktualno posezanje za najvećom povijesnom analogijom koju imamo
Čitajući Gibbona, govoreći o njemu i njegovu kapitalnom
djelu, ne možemo zanemariti činjenicu da se u današnjim raspravama stalno
pojavljuju teme kao što su: relativno slabljenje zapadnih država, uspon Kine,
ratovi i geopolitička nesigurnost, migracije, demografske promjene, politička
polarizacija, populizam, kriza povjerenja u institucije, veliki javni dugovi i
slično.
Kada se mnogo takvih procesa događa istodobno, prirodno je da ljudi posežu za
najvećom povijesnom analogijom koju imamo, onom o propasti Rimskog
Carstva.
Gibbon je posebno koristan za razumijevanje osjećaja propasti. On nam ne pomaže tako što bi nam dao
točan model predviđanja budućnosti nego nam pomaže razumjeti kako ljudi zamišljaju propast.
Zato je Gibbonova osnovna priča vrlo privlačna u vremenima nesigurnosti: nekada
smo bili snažni, postali smo bogati, izgubili smo vrline, institucije su se
iskvarile, vojska više nije ono što je bila, društvo je podijeljeno, novi ljudi
dolaze izvana, stari poredak više nema snage braniti se... To je izuzetno moćna
priča. I zato se može čuti u gotovo svakom vremenu. U 18. stoljeću Gibbon je o njoj promišljao u Rimu.
Zaključak:
Gibbon nas može naučiti da civilizacije nisu vječne.
Bizant nas može naučiti da „propadanje” nije isto što i nestanak, a suvremena
historiografija nas upozorava da povijesne analogije nisu proročanstva.
Suvremenom mladom čitatelju — ali zapravo čitatelju bilo koje dobi —
mogli bismo reći: Gibbona ne treba čitati zato što će nam dati konačno točnu
verziju propasti Rimskog Carstva. Treba ga čitati i zato što možda nitko nije
bolje pokazao koliko je teško odgovoriti na pitanje zašto velike civilizacije postaju
nešto drugo nego što su bile.
Naslov nas tu donekle vara. Slabljenje i propast Rimskog Carstva jest
povijest Rima, ali je zapravo knjiga o mnogo većem pitanju: Što se događa
kada društvo izgubi svijet kakav je poznavalo? To pitanje nije antičko. Ono
je i naše. Mladi čovjek danas odrasta u svijetu u kojem se vrlo često govori o
osjećaju promjene svijeta kakvog smo poznavali. Gibbon tu postaje naš
suvremenik jer i on postavlja pitanje: kako ljudi žive dok se svijet koji smatraju
normalnim polako mijenja?
Gibbon je zanimljiv i zato što je, unatoč svojim predrasudama, zapravo vidio da
velike povijesne promjene nastaju iz međudjelovanja mnogo uzroka.
Njegova povijest puna je „začaranih krugova“: politička nestabilnost → vojna
slabost → financijski problemi → još veća politička nestabilnost. To je
vrlo suvremen način razmišljanja.
Čitatelj se može zapitati - ali zašto
baš Gibbon? Zašto ne samo moderna knjiga o Rimu? To smo se pitali i mi u
„Fortuni“ kada smo razmišljali o reizdanju Gibbonova djela. Prevagnulo je u
njegovu korist jer je Gibbon izvanredan pisac. Čovjek može pročitati
deset modernih monografija o kasnoj antici i naučiti više pojedinačnih
činjenica. Ali Gibbon daje nešto drugo - poput osjećaja da se krećete kroz golemi svijet u kojemu upoznajete: rimske
careve, vojnike, senatore, kršćanske biskupe, redovnike, Gote, Hune,
Perzijance, Arape, Bizantince, križare, Mongole, Osmanlije,... A sve je to dio
jedne velike povijesne panorame.
Kada bi se netko zapitao: „Zašto bih čitao šest ogromnih tomova koje je prije
250 godina napisao jedan Englez?”, odgovor bi bio: ne morate odmah pročitati
svih šest. Pročitajte toliko koliko je dovoljno da shvatite ključni Gibbonov problem:
Zamislite da živite u najvećoj i najmoćnijoj
civilizaciji na svijetu. Imate golemu vojsku. Gradove. Ceste. Zakone.
Bogatstvo. Institucije koje izgledaju vječne. A onda, kroz nekoliko generacija,
otkrijete da svijet koji su poznavali vaši djedovi više ne postoji. Kako se
to dogodilo?
E, to je upravo ono što objašnjava Gibbonovo djelo. I to je
pitanje koje svaka generacija ponovno postavlja o sebi...
Zbog svega navedenog, omogućujemo Vam kupovinu pojedinih tomova, ali i cijelog kompleta I-IV:
