Ivo Andrić - jedini naš književni nobelovac

Ivo Andrić - jedini naš književni nobelovac

Ivo Andrić (1892.–1975.), jedini jugoslavenski dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1961.), ostavio je opus koji je duboko obilježio kulturnu i povijesnu svijest ovih prostora. Rođen je 9. listopada 1892. u Travniku, u skromnoj obitelji hrvatsko-katoličkog podrijetla. Otac mu je rano umro, a majka Katarina, švelja, bila je siromašna i nije ga mogla sama odgajati. Dječak je stoga djetinjstvo proveo kod tete i ujaka u Višegradu, uz rijeku Drinu i most Mehmed-paše Sokolovića, koji će kasnije postati središnji simbol njegova najpoznatijeg romana. Odrastanje u multietničkom, povijesno složenom i često napetom okruženju Bosne presudno je oblikovalo njegovo književno zanimanje za granice, mostove i sudbine ljudi zarobljenih između carstava i vjera.

Studirao je slavistiku i povijest na više europskih sveučilišta (Zagreb, Beč, Krakow, Graz), a već kao student uključio se u kulturni i politički život. Pripadao je krugu mladih intelektualaca okupljenih u „Mladoj Bosni“, a zbog svojih političkih stavova i tekstova Austro-Ugarske vlasti su ga progonile te je jedno vrijeme bio zatvoren.

Nakon Prvoga svjetskog rata Andrić se posvetio državnoj službi. Od 1920-ih bio je u diplomatskim predstavništvima Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Bukureštu, Madridu, Marseilleu, Parizu i Bruxellesu. Vrhunac diplomatske karijere dosegnuo je 1939. kad je postao veleposlanik u Berlinu, gdje je svjedočio usponu nacizma. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. povukao se iz politike i nastanio u Beogradu. Tada počinje njegovo najplodnije književno razdoblje - u istoj godini (1945.) objavio je svoja tri najveća romana: Travnička hronika, Gospođica i Na Drini ćuprija.

Bio je povučen, rijetko je istupao javno, a nakon rata živio je gotovo monaški posvećen pisanju i čitanju. Njegov osobni život također je obilježila samozatajnost. Umro je u Beogradu 13. ožujka 1975., u dobi od 82 godine.

Stvaralaštvo i utjecaj

Andrić je ostavio opus koji je duboko obilježio kulturnu i povijesnu svijest ovih prostora. Njegova proza prožeta je poviješću Bosne i Balkana, sudbinama malih ljudi u vrtlozima carstava, sukoba i prijelomnih vremena. Posebno je poznat po vještom pripovijedanju koje spaja povijesni realizam, filozofsku refleksiju i univerzalna pitanja ljudske sudbine.
Trajnost njegova utjecaja proizlazi iz toga što je uspio lokalno – bosanski i balkanski svijet – pretvoriti u opću metaforu za ljudsku patnju, izdržljivost i traganje za smislom. Njegov stil je istodobno smiren i snažan, a sposobnost da prikaže povijest kroz prizmu običnih ljudi čini ga klasičnim piscem.

Andrićevi prvi književni pokušaji nastajali su još za vrijeme studija i objavljivani su u časopisima u Zagrebu i Sarajevu. Pisao je pjesme i pripovijetke u duhu secesije i ekspresionizma. U mladosti je bio vezan uz hrvatski književni krug, a rani tekstovi su objavljivani na hrvatskom jeziku (primjerice u časopisima Hrvatska mlada lirika, Savremenik, Književni jug). Posebno se pamti njegova proza „Ex Ponto“ (1918.), zbirka meditativnih i lirsko-filozofskih zapisa nastalih tijekom boravka u zatvoru, koja otkriva mladog Andrića kao tražitelja smisla, ispunjenog melankolijom i religiozno-filozofskim tonom. Kasnije, u zreloj fazi, njegov je jezik postupno postao standardno književno-srpski, što je također predmet polemika i interpretacija. Također, u pojedinim intelektualnim i političkim krugovima Andrić je izazivao prijepore: jedni su mu zamjerali navodnu „antimuslimansku“ perspektivu, jer je opisivao tursku vlast u Bosni kroz prizore patnje i nasilja, dok su drugi isticali da je upravo on najdublje razumio složenost i višeslojnost bosanskog identiteta. I njegova diplomatska karijera u Kraljevini Jugoslaviji, te šutnja tijekom nekih političkih lomova tumačene su dvojako – kao mudrost i distanca, ali i kao povučenost koja izaziva sumnju.

Nobelova nagrada

Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Odbor je u obrazloženju istaknuo njegovu „epsku snagu kojom oblikuje motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje“. To znači da je uspio lokalnu povijest Bosne i Balkana uzdići na univerzalnu razinu – ono što se događa u malom gradu ili zatvoru kod Andrića zapravo govori o svima nama, o ljudskoj patnji, dostojanstvu i prolaznosti. Andrić je Nobelovu nagradu dobio ponajprije za roman „Na Drini ćuprija“, izvanredno djelo koje u jednom mostu i jednoj zajednici sažima stoljeća povijesti i sudbina, ali i za cjelokupno stvaralaštvo. Nagrada je potvrdila njegov status svjetskog pisca, čija su djela prevedena na više od četrdeset jezika.
 

Glavna djela

Travnička hronika (1945.)

Roman je smješten u razdoblje između 1807. i 1814. u Travniku, gdje se susreću francuski i austrijski konzuli, svaki sa svojim navikama, pogledima na svijet i odnosom prema "istočnjačkoj" sredini. Kroz njihove oči i kroz oči domaćih ljudi, Andrić prikazuje mali grad koji postaje poprište velikih političkih igara, ali i mjesto zatvorenosti i nerazumijevanja. Djelo pokazuje Andrićevu fascinaciju susretima kultura i sukobom mentaliteta: Europe i Balkana, Istoka i Zapada,zatvorenosti i otvorenosti. Među glavnim protagonistima romana su Francuz Daville – obrazovan, ali usamljen; Austrijanac von Mitterer – hladan i odan svom poslu; vezir i lokalne vlasti koje pokušavaju balansirati između različitih interesa. Tu su i obični građani Travnika, čiji životi pokazuju kako politika i povijest dotiču i male ljude. Knjigu potražite u webshopu antikvarijata Biblos.


Na Drini ćuprija (1945.)

Njegovo najpoznatije djelo, roman Na Drini Ćuprija,nije samo povijesna kronika, kojo prati povijest mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu od 16. stoljeća pa sve do Prvoga svjetskog rata, nego i filozofska slika o trajnosti i prolaznosti – most traje, ljudi prolaze. Most tu nije samo građevina – on je svjedok dolazaka i odlazaka vojski, carstava, trgovaca i običnih ljudi – svatko od njih ostavlja trag na mostu, a most ostaje i nakon njih, što ga čini simbolom trajnosti naspram prolaznosti ljudskih života. Kroz priču o mostu i gradu, Andrić opisuje život Bosne pod osmanskom, a zatim i austrougarskom vlašću. Upravo ta sposobnost da se jedna bosanska kasaba i jedan most pretvore u univerzalnu sliku ljudske povijesti čini roman Andrićevim remek-djelom. 
Kroz stoljeća, most postaje pozornica za ljudske sudbine: tu su trgovci i seljaci, vojnici i putnici, sretne svadbe i tragična pogubljenja. Most povezuje ljude, ali i svjedoči njihovim podjelama, patnjama i ratovima. Roman nema jednog glavnog junaka, već niz likova koji dolaze i odlaze – mali Alihodža, uvijek vjeran mostu i svome gradu; Abidaga, surovi nadglednik gradnje; Mehmed-paša, koji kao dječak biva odveden u janjičare, pa daruje most svom rodnom kraju. Svaki lik donosi svoju priču, a most ostaje da sve zapamti. Knjigu potražite u webshopu antikvarijata Biblos. 
 

Gospođica (1945.)

Psihološki roman o Rajki Radaković, bogatoj i usamljenoj usidjelici iz Sarajeva koja, iz straha od siromaštva i nesigurnosti, žrtvuje ljubav, prijateljstva i vlastitu sreću. Njezina škrtost postupno je pretvara u usamljenu i ogorčenu staricu, a život joj prolazi bez radosti. „Gospođica“ je slika unutarnje ispraznosti, ogorčenosti i nesposobnosti za ljubav. Knjiga je istodobno i slika jednog sarajevskog građanskog sloja u promjenjivim vremenima. Osim središnjeg lika, Rajke Radaković, simbola škrtosti i straha, ostali likovi - od obitelji do susjeda i poznanika - uglavnom su prolazni i služe kao ogledalo njezine osobnosti. Iako je roman zapravo psihološki portret jedne žene, on je također i kritika društva u kojem novac zamjenjuje ljudskost. Knjiga koja i danas zvuči aktualno. Knjigu potražite u webshopu antikvarijata Biblos. 

Prokleta avlija (1954.)

Jedno od Andrićevih najsugestivnijih i najkompaktnijih djela. Fra Petar, bosanski fratar, dospijeva u istanbulski zatvor – „prokletu avliju“. Unutar tog klaustrofobičnog prostora upoznaje zatvorenike iz raznih krajeva carstva. Priče se nižu jedna za drugom: o krivnji i nepravdi, o ljudima koji su ondje bez vlastite krivnje, i o onima koji su pali pod teret sudbine. Zatvor postaje simbol svijeta, gdje je čovjek zarobljen i nemoćan pred višim silama.
Kroz lik fra Petra i priče zatvorenika, Andrić istražuje pitanje krivnje, kazne, nepravde i ljudske slabosti. Djelo je kratko, ali iznimno gusto i simbolično – pravi dragulj njegove proze. Osim fra Petra, skromnog i dobrodušanog, kroz čije oči pratimo sve, tu je i Ćamil, mladić s tragičnom sudbinom, ujedno jedan od najsnažnijih Andrićevih likova, te Karađoz, strogi nadzornik avlije. Likovi su prikazani s puno suosjećanja, ali i s osjećajem neizbježne tuge. Jedna od najpotresnijih i najčitanijih Andrićevih knjiga. Knjigu potražite u webshopu antikvarijata Biblos. 

Znakovi pored puta (posthumno, 1976.)

Zbirka kratkih zapisa i aforizama koje je Andrić pisao godinama – o životu, smrti, prolaznosti i ljepoti tišine. Knjiga se često čita kao njegov intimni dnevnik misli i filozofskih refleksija. Objavljena nakon Andrićeve smrti, knjiga pokazuje autora u njegovom najintimnijem izdanju. U knjizi nema konkretnih likova, ali se u svakom zapisu osjeti sam Andrić – njegov pogled na život, svijet i čovjeka. Ova se knjiga zbog toga često doživljava kao njegov duhovni testament. Knjiga koja se čita polako, ali ostaje dugo u mislima. Knjigu potražite u webshopu antikvarijata Biblos.

Razmišljanja i pogled na svijet

Andrićevo stvaralaštvo prožeto je pitanjem ljudske patnje i izdržljivosti. Njegovi likovi često su mali, neprimjetni ljudi koji nose teret povijesti na leđima. Njegovo pisanje obilježava miran, smiren ton, bez patetike, ali s dubokom tugom i suosjećanjem. Mostovi, rijeke i zatvori pojavljuju se kao simboli granica, prijelaza i zatočeništva – u fizičkom i duhovnom smislu. Bio je skeptik i promatrač: vjerovao je u prolaznost svega ljudskog, ali i u snagu pripovijedanja kao svjedočanstva.

Ivo Andrić bio je istodobno povjesničar ljudskih sudbina i pjesnik svakodnevice; njegova djela ostaju trajna jer pokazuju kako se u jednom malom bosanskom mjestu može zrcaliti cijela ljudska povijest. Bio je autor koji je tiho i dosljedno gradio književni most između svoga iskustva i univerzalnih pitanja života i smrti – most koji i danas stoji jednako čvrsto kao i onaj na Drini.

 ***

Zašto čitati Andrića?

Ivo Andrić, jedini nobelovac s naših prostora, u svojim je romanima i pričama ispisao povijest Bosne i Balkana kao veliku ljudsku priču. Njegovi mostovi, kasabe i zatvori nisu samo mjesta na karti – oni su simboli života, patnje i dostojanstva. Čitajući ga, upoznajemo male ljude koji u tišini nose teret povijesti, ali i sami sebe prepoznajemo u njihovim strahovima, nadama i izborima. Andrić je i danas zanimljiv jer govori o stvarima koje se nikad ne mijenjaju – o ljudskim slabostima, strahovima i snazi da preživimo. Upravo zato nove generacije uvijek iznova pronalaze smisao u njegovim knjigama.

Djela Ive Andrića potražite u našem webshopu! 
 
Pripremio: Daniel Glavan