Jovanović Vojislav: Stanični bife

Vojislav Jovanović: Stanični bife

U filozofskim pričama Vojislava Jovanovića, junak (pripovijedač) je politički i metafizički pobunjeno biće. Razočaran u ljude, u njihovu inteligenciju i moral, on se odriče „životnog uspjeha“, odnosno suvremenih, potrošačkih i konformističkih, predstava o sreći, radi „čiste savjesti“ („Stanični bife, Niš“); određujući svaki sistem (nepromjenljivu zadatost, pravilnost) kao utjelovljenje zla i neprijatelja ljudske ličnosti („Stanični bife: potraga za samoubojicom“), on traži način za izbjegavanje neizbježnog (da zaključuje i osjeća kao čovjek svog doba, da prije ili kasnije umre) i rado nosi „breme izopćenosti iz većine“ („Stanični bife, Ženeva“). For him, cellular buffets are utopian gathering places for ordinary people who find life (a one-way street) unbearable. U figurama g. Valznera koji se, šiban mećavom, naporno i tko zna zašto penje uz brdo („Sretan Božić, g. Valzner“) i pričljivog Valezanca koji je, bez predaha, utovarivao i istovarivao kamione („Stanični bife, Ženeva“), pripovjedač je predstavio život kao sizifovski trud s umiranjem („glavnim jelom na trpezi crva“) kao neizbježnim ishodom („ista je sudbina ljudi i kokoški“). Ali, njegov (jedini mogući, idealan) čovjek, boem i slobodan mislilac, koji odbija pretpostaviti „vanjski svijet zdravoj pameti“, pobunjeno je, a samim tim i nepobjeđeno biće („Bife Atlantik, Sion“). Junak se odriče (pjesničkog istraživanja) jezika kao najneposrednijeg izražavanja babilonske (proklete) prirode svijeta („Bufet de la Gare, Sion“). However, his disappointment in youthful ideals becomes an artistic perspective that aestheticizes the absurdities of the world; u remboovsko-verlenovskom pokliču prezira prema prolaznosti, on vidi izraz svoje slobode i dendijevski tvrdi da ne razlikuje dobro od lošeg („Stanični bife u rodnom mestu“), iako bez kolebanja bira–pripovijedanje kao istovremeno gubljenje vremena; his, essentially poetic, position gives him the right to interpret the world even though he does not (anymore) try to understand it. Na taj način, on naglašava da mu je filozofija zasnovana na osobnom (dakle, pojedinačnom) iskustvu i brani čitateljevu „zdravu pamet“ od opsjene (olakšavajućeg) uopćavanja. Dokazujući da je čovjek nesposoban da bude (objektivan) prenositelj tuđeg iskustva („Stanični bife, Martinji“), pripovjedač implicira nepouzdanost ljudske spoznaje, kao i nužnost poraza svakog znanstvenog i filozofskog sistema. Ali, kao što ne postoji „univerzalni pojedinac“, tako ne postoji ni apsolutno slobodan mislilac: uzajamnost je neophodna za razlikovanje ljudi od „nakaza na dvije noge“ („Stanični bife izgubljen i nikad ponovo nađen“), ali je ne samo nedovoljna za osvajanje znanja, nego je i prepreka za postizanje autentične pojedinačnosti ljudske ličnosti. Ciklusom priča koje, povezane naratorovom ličnošću, iskustvom i osjećanjem svijeta, ipak ne teže romanu, Vojislav Jovanović je i samo pripovijedanje nastojao osloboditi od sistema (žanrova) i da mu tako vrati slobodu (pravo da se mijenja, razvija). Vesna Trijić