Friedrich Nietzsche rodio se u listopadu 1844. godine u istočnom dijelu Njemačke. Otac mu je bio luteranski svećenik pa je filozof odgajan u religioznom duhu.
Bio je vrlo blizak s ocem Carlom Ludwigom koji se razbolio i umro kada je imao svega četiri godine. Friedrich je tako odrastao okružen ženama; majkom, bakom, dvjema tetkama i mlađom sestrom Elisabeth. Nakon Carlove smrti počeo je sumnjati u kršćanstvo jer nije shvaćao zašto je njegov otac kažnjen, a bio je Božji sluga.
Od mladosti je pokazivao iznimne intelektualne sposobnosti zbog čega je, među ostalim, u dobi od svega 24 godine postao najmlađi profesor u povijesti na Sveučilištu u Baselu.
Većina njegovih radova u to vrijeme bila je iz područja filologije, ali je već tada pokazivao veliki interes za filozofiju, posebno za djela Arthura Schopenhauera i Friedricha Alberta Langea. Također, u tom razdoblju započeo je prijateljstvo sa skladateljem Richardom Wagnerom, čiju je glazbu iznimno volio.
U siječnju 1889. godine na ulicama grada Torina vidio je bičevanje konja zbog čega je doživio psihički slom te je ostatak života proveo u ustanovi.
Nietzscheove ideje zloupotrebljavane su za vrijeme nacističke Njemačke, a tome je, nažalost, uvelike pridonijela njegova sestra Elisabeth koja je falsificirala pisma jednog od najvećih mislioca 19-og stoljeća.
Što se tiče ljubavnog života bio je strastveno zaljubljen u Lou Andreas -Salomé, kćer ruskog generala, koja mu nije uzvraćala osjećaje te je odbila njegovu bračnu ponudu.
„Bog je mrtav“ jedna je od najčešće citiranih izjava velikog njemačkog filozofa. Citat je često krivo shvaćen ili izvučen iz konteksta.
Prema Martinu Heideggeru ovdje nije riječ o banalnom ateizmu, već je to odraz duhovnog stanja suvremenog čovjeka.
Nadalje, s obzirom na to da je Nietzsche tijekom svog odraslog života bio ateist neki smatraju kako filozof nije mislio da postoji Bog koji je umro, već da je umrla naša ideja o Njemu. Nakon prosvjetiteljstva, dominantno mišljenje bilo je ono prema kojem svemirom upravljaju fizikalni zakoni, a ne božanska providnost.
Stoga Europa više nije trebala Boga koji je izvor moralnosti, reda i vrijednosti, jer su tu ulogu sada preuzele filozofija i znanost.
Međutim, moguće je kako Nietzsche nije mislio da je „nestanak Boga“ nužno dobra stvar.
„Bog je mrtav. Bog ostaje mrtav. I mi smo ga ubili. Kako da se utješimo, ubojice svih ubojica? Ono što je bilo najsvetije i najmoćnije od svega što je svijet još posjedovao, iskrvarilo je do smrti pod našim noževima: tko će tu krv obrisati s nas? Kakvom vodom se možemo očistiti? Kakve ćemo svetkovine pomirenja, koje svete igre morati izmisliti? Nije li veličina ovoga djela prevelika za nas? Ne moramo li mi sami postati bogovi samo da bismo se činili dostojnima toga?“
Friedrich Nietzsche
Kada govorimo o istini, jednom od temeljnih filozofskih pojmova, prema Nietzscheu koncept istine je u jednom trenutku bio nužan za ljudska bića, ali to više nije tako. Njemački filozof tvrdi da je istina „iluzija o kojoj se zaboravilo da to je; metafora koja je izlizana i slaba“.
Također Nietzsche kaže kako ljudima više smeta ako su na neki način oštećeni lažima od same laži. Odnosno istina im odgovara samo ako im godi. Zbog toga istina i laž postaju relativni.
Ukratko, istinu nije moguće utvrditi, ona je odraz perspektive i interpretacije pojedinca, vođena osobnim interesima ili „voljom za moći“.
„Ima mnogo očiju. I sfinga ima oči: dakle ima i mnogo istina, pa dakle nema istine.“
Friedrich Nietzsche
Kao i većina filozofa iz 19-og stoljeća Nietzsche je proučavao jezik, etiku, metafiziku i politiku. Mnogi povjesničari filozofije smatraju kako je veliki mislilac zapravo jedan od prvih psihologa.
Naime, razvio je nekoliko koncepata koji su vrlo važni za psihologiju. Primjerice:
Volju za moć opisao je kao primarnu motivirajuću silu koja tjera osobu na to da prevlada slabost, pobijedi strah i prihvati poteškoće u životu.
Koncept nadljudi bio je u izravnoj suprotnosti sa svecima ili ljudskom dušom u kršćanstvu.
Za Nietzschea, nadčovjek je slobodan mislilac, sposoban razvijati vlastite vrijednosti imajući na umu dobrobit čovječanstva, umjesto da se prilagođava konvencionalnom, unaprijed određenom moralu povezanom s religijom.
Imao je negativan stav prema kršćanstvu te je u većini svojih djela kritizirao kršćanska uvjerenja.
Fotografija: Marijana Matijević
Nietzsche je teoriju o vječnom povratku temeljio na zakonima fizike. Točnije na prvom zakonu termodinamike prema kojem „energija zatvorenog sustava ne može nestati niti ni iz čega nastati, energija može samo prelaziti iz jednog oblika u drugi, i ona je konstantna.“
Prema filozofu, od sadašnjeg trenutka, vrijeme se proteže beskonačno naprijed i unatrag. Svi potencijalni događaji su se već dogodili i vječno će se ponavljati.
Nasuprot nekim duhovnim učenjima o neadekvatnosti našeg postojanja u ovom svijetu i obećanju iskupljenja te spasenja duša u idiličnom zagrobnom životu, Nietzsche je vjerovao da vječno ponavljanje daje afirmaciju ovog života kao konačnog postojanja.
„Što ako ovaj život, kako ga sada živiš, i živio si ga, moraš proživjeti bezbroj puta; svaku bol i svaku radost i svaku misao i svaki uzdah, i sve neizrecivo malo i veliko u tvom životu, mora ti opet doći, i sve istim redoslijedom i nizom?“
Friedrich Nietzsche
Fotografija: Marijana Matijević
Riječ je o temeljnoj knjizi zapadne filozofije i smatra se jednim od najvećih djela Friedricha Nietzschea. U ovom kontroverznom i radikalnom djelu filozof se bavi idejama o nadčovjeku, Božjoj smrti, volji za moć i vječnom ponavljanju.
Autor je, u svojoj autobiografiji, objasnio na koji način je odredio naslov za knjigu. Naime, smatrao je kako je pravi Zaratustra (Zoroaster) prvi uspostavio moralni sustav kojeg će kasnije preuzeti kršćani i Židovi te mu je, čini se, na neki način odgovaralo da fiktivni Zaratustra bude taj koji će srušiti etički sustav koji je razvio stvarni staroiranski prorok.
Nietzsche je izjavio kako mu je to njegova najdraža knjiga.
Fotografija: Marijana Matijević
„Volja za moć“ je filozofska rasprava u kojoj Nietzsche kritizira tradicionalni moral i nudi moć pojedincu koji sam treba davati smisao i vrijednost svom životu.
Moć je jedini i krajnji cilj života, tvrdio je, a volja za moć ono što pokreće ljudska bića. Prema Nietzscheu čovjekova volja za moć je jedini izvor istinske slobode, dakle pojedinac mora ostati jak te težiti moći kako bi preživio.
Ideje i misli iz ovog djela su se, zahvaljujući prvenstveno autorovoj sestri, ali i nekim drugim interpretatorima, zlorabile za vrijeme Trećeg Reicha. Riječ je o iskrivljenim tumačenjima koja su zapravo suprotstavljena temeljnim načelima i postavkama iz knjige.
Knjiga se bavi nestankom religije i filozofije. Nietzsche smatra kako u životu moramo biti slobodni od svih uvjerenja, tradicija i konvencija jer jedino na taj način možemo doći do vlastite slobode i samootkrivanja.
Naime, to se, prema glasovitom misliocu, može postići samo tako da se živi kao da Boga ili bogova nema.
Glavna ideja ovog djela je da se ljudi ne rađaju s urođenim idejama ili znanjem već ih moraju naučiti od drugih koji su to opet naučili prije njih.
U djelu „Ljudsko, suviše ljudsko“, Friedrich Nietzsche uranja duboko u sirovu i složenu prirodu čovječanstva.
Zanima ga zbog čega su ljudi ponekad kontradiktorni. Naime, s jedne strani vođeni su plemenitim, a s druge neplemenitim, instinktivnim motivima. Nietzsche osporava tradicionalne moralne vrijednosti, tvrdeći da one nisu neotuđive istine, već samo ljudske konstrukcije.
Tijekom evolucije razvili smo različite strategije preživljavanja koje su se očitovale kao naše moralne i društvene norme.
Primjerice način na koji shvaćamo dobro i zlo, važnost koju pridajemo krivnji i kazni, pa čak i naša vjerovanja u božanstvo, prema velikom filozofu, utemeljeni su na praktičnim ljudskim potrebama i željama, a ne na objektivnim istinama.
Fotografije: Canva, Pixabay
Pripremila: Marijana Matijević