Stanković Pejnović Vesna: Lavirint moći

Vesna Stanković Pejnović: Lavirint moći

Politička filozofija Fridriha Ničea

Tema koje se autorica rukopisa uhvatila iznimno je zanimljiva i neophodna u osvjetljavanju cjelokupne Nietzscheove filozofije. Iako u svijetu postoje brojne studije o tom velikom filozofu-pjesniku (prvenstveno s ontološko-metafizičko-estetičkih stajališta), mora se naglasiti kako ovaj rukopis nudi jedan sasvim novi pogled, ali i pristup u osvjetljavanju Nietzscheove filozofije. Metodička impostacija autorice sasvim je sukladna sa samom biti teme: njoj se ne može pristupiti i zahvatiti je na uobičajeni disciplinarni način„aspekta“ političke filozofije u Nietzschea. Autorica ispravno poduzima kritičko-interpretativni stav i izvedbu da iz cjeline Nietzscheova mišljenja dopre, ne samo do njegova poimanja političkog nego da ga kritički interpretativno reintegrira u cjelinu Nietzscheova mišljenja i da mu novo značenje: ontološko-antropološko-metafizičko egzistencijalno, a nadasve profetsko, kao njegov poručujući smisao. Otuda i „političko“ zauzima važno mjesto u nizu Nietzscheovih  fundamentalnih zahtjeva prema čovjeku: cjelovitost njegova stvaralačkog = životnog smisla. Iako daje i eksplicitnu (povijesnu) genezu i strukturalni prikaz političkog (prvenstveno moderne), u tzv.„disciplinarnom smislu“ obrade Nietzscheove „filozofije politike“, autorica uspješno izvodi (i), kao unutarnju genezu, put najvažnijih Nietzscheovih misaonih zahtjeva: slobodni duh i njegova preobrazba, afirmacija života, vječno vraćanje, moralno usavršavanje, put k nadčovjeku, volja za moć kao volja za život itd. Kritički interpretirajući bitnu cjelinu Nietzscheovog mišljenja, autorica dospijeva i do njegova stajališta u odnosu na politiku (kao bitnog pojma), ali i do vlastitog razumijevanja tog pojma kao ontološkog, u njegovu autentičnom značenju za Nietzscheovu filozofiju. Tu vidim, ne samo važan autoričin doprinos ovoj problematizaciji nego i autentično njezino (filozofsko i metodološko) izvođenje/refleksiju koje dovodi do unutarnjeg saznanja i preobrazbe, što je uvijek znak autentičnog mišljenja. Otuda se nameće i zaključak o glavnoj vrijednosti ovoga rada: filozofija politike ovdje se ne razmatra primarno kao neko disciplinarno mjesto Nietzscheovog mišljenja, nego se promišlja kao sámo njegovo središte. Njegova ideja o čovjeku, koji stvaralački daje smisao svome životu (i svojoj povijesno-antropološkoj egzistenciji), otkriva se i autorici kao skriveni smisao političkog (njegova duboka egzistencijalna mogućnost, ali i najviši zahtjev). Autoričin pozitivni pathos u potpunom je suglasju s Nietzscheovim misaono-pjesničkim zanosom, što samo potvrđuje da je dobro čula njegovu misaonu muziku. Jer logos se sluša, kao što je već (is)kazao (kao najveću zagonetku) veliki Heraklit. Pored uspjelih elaboracija povijesnih i aktualnih problema političkog, posebno je značajno uvođenje teme rodne različitosti i njezino kritičko propitivanje unutar suvremenog političkog konteksta. Time autorica pokazuje inovativnost i kreativnost upostavljanju pitanja unutar suvremenog društvenog i povijesnog konteksta, pa (i) time otvara nova pitanja u Nietzscheovoj filozofiji, ali i put za nova istraživanja. Rukopis je u strukturalnom pogledu skladne arhitektonike, u metodičkom smislu kritičko-interpretativan, što je pretpostavka autentične filozofske interpretacije, te misaono i logički dosljedno razvijan. Iako se autorica u svojem promišljanju kreće unutar disciplinarne, metodološke i terminološke korektnosti filozofske „struke“,ona je ipak neprestano probija jednim otvorenim diskursom, razvijajući i sučeljavajući (i iskušavajući) raznovrsne metodološke i epistemološke pokušaje, koji se otvaraju u samosvojnu misaonu dinamiku, kao i prema spoznajnim mogućnostima samoga stila. Autorica crpi iz unutarnje Nietzscheove misaone energije, te stoga njezini zaključci i stil poprimaju lik vlastitog samorazumijevanja i plodotvornosti. To je i najbolji pokazatelj duboko strastvenog odnosa prema „predmetu“ vlastitoga rada, što znači ne samo bivanje u najvećoj blizini Nietzscheovog mišljenja, nego znači i autoričin izvoran i značajan doprinos osvjetljavanju i razumijevanju tog tragičnog proroka, koji je munjama misli zacjeljivao vrijeme, čovjekovu dušu, a ponajviše čovjekov smisao.Zaključno se može reći kako je rukopis vrlo vrijedno i poticajno djelo, koje predstavlja znatan doprinos u osvjetljavanju i razumijevanju Nietzscheove filozofije, njezinog trajnog svjedočanstva o veličini i snazi ljudskog duha. Iz svega prethodno rečenog slijedi: sa zadovoljstvom predlažemo bjavljivanje ovog vrijednog rukopisa, jer smatram da predstavlja značajan doprinos, ne samo povijesno-monografskom obogaćivanju naših spoznaja o Nietzscheovoj filozofiji, nego i filozofskoj kulturi općenito.Uvjeren sam da će, zbog svoga stila i tematike, zainteresirati stručnu i znanstvenu zajednicu, ali i pobuditi pažnju najšire kulturne javnosti, te izazvati zanimanje svih duhovno znatiželjnih čitatelja i ljudi otvorena uma.

Prof. dr sc. Mladen Labus