Marquez Garcia Gabriel: Nisam došao da držim govor

Nisam došao da držim govor

Marquez Garcia Gabriel

Gabriel Garcia Marquez: Nisam došao da držim govor

Tekstovi koje je Gabriel García Márquez sakupio u ovoj knjizi napisani su s namjerom da ih autor osobno pročita u javnosti, pred publikom, a nastajali su praktički tijekom njegova života, od prvoga, kojega piše u dobi od šesnaest, opraštajući se sa starijim kolegama u Sipakiriju 1944., do onoga koji čita pred Akademijom jezika i vladarima Španjolske 2007. Već u prvim tekstovima jasno se vidi otpor mladog kolumbijskog pisca prema govorništvu. “Nisam došao držati govor” upozorava kolege iz Liceja prvi put kad izlazi na pozornicu, a autor je istu rečenicu odabrao i za naslov ove knjige. U sljedećem tekstu “Kako sam počeo pisati”, koji je čitao kao već uspješan autor Sto godina samoće, 1970., još jednom obavještava slušatelje o svom otporu prema žanru: “Pisac sam postao u na isti način na koji sam se popeo na ovu scenu: silom". U trećem pokušaju, primajući nagradu "Romulo Gallegos" 1972., kaže kako je pristao učiniti "dvije stvari za koje sam sebi obećao da ih nikada neću učiniti: primiti nagradu i održati govor". Deset godina kasnije, Gabriel García Márquez dobio je Nobelovu nagradu za književnost i našao se pred neizbježnim zadatkom da napiše najvažniji govor koji pisac može napisati u životu. Rezultat je remek-djelo: "Samoća Latinske Amerike". Od tog trenutka ovaj žanr zauzima ključno mjesto u njegovom životu poznatog i cijenjenog pisca, čija su prisutnost i riječi bili traženi diljem planeta.