Veljko Barbieri: Kuharski kanconijer
5. izdanje
Teške, pobakrene teće i mesingane poluloptaste posude za miješanje tijesta, uz njih crne tave i rebraste ploče za pečenje na vatri ili cilindričnim kolutovima štednjaka na drva, visile su s kuka kao obješenici na kuharskim galgama. Na policama koje su nadvisivale ova mala vješala, nizali su se duboki lonci i par velikih bronzina, dok je među njih bila polegla duguljasta, elegantna supijera za kuhanje ribe, urešena profiliranim ručkama od mjedi, rijetko upotrebljavana, ali usjajena miljenica moje none, kao i ostale posude, jednom godišnje i ona premazivana kalajem i neotrovnim cinčanim glazurama. Blistao je taj orkestar kao trube, tromboni, fagoti i rogovi, umjesto pozlate izvana ukrašen slojem kuhinjskoga bakra, a bio je, zajedno s velikom stalažom, čvrsto pribijen za stijenku, kako se od težine ne bi odvalio i već prije prvih taktova srušio sa zidne pozornice. Srećom, ispod te složene police s izdržljivim starim posuđem, od kojeg poneki komad još i danas visi u novoj kuhinji na onoj istoj stalaži, a koju sam naslijedio zajedno s dvjema pobakrenim tećama i jednom mesinganom poluloptom za tijesto, jednom se nalazio stol...