Antonić Ivana: Vremenski odnosi u jeziku Andrićeve naracije

Ivana Antonić: Vremenski odnosi u jeziku Andrićeve naracije

Knjiga Ivane Antonić predstavlja značajan doprinos tumačenju Andrićevog jezika i proučavanju rečenične sintakse u savremenom srpskom jeziku. Monografija se sastoji od devet tekstova koji predstavljaju rezultate desetogodišnjeg istraživanja temporalnog semantičkog polja u sklopu međunarodnog projekta Instituta za slavistiku Sveučilišta "Karl Franz" u Grazu. Jedan dio radova nastaje paralelno kao rezultat sudjelovanja u projektu "Sintaktička, semantička i pragmatička istraživanja standardnog srpskog jezika" na Odsjeku za srpski jezik i lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Novom Sadu. U pristupu se koristi teorijsko-metodološki koncept koji je razvila Ivana Antonić u svojim radovima o nominalnoj i rečeničnoj vremenskoj determinaciji. Na više mjesta u analizi gotovo svih tekstova autor napominje da Andrićeve temporalne konstrukcije ne odudaraju mnogo od stanja savremenog jezika, ali donose specifičnosti koje su važne za nova, drugačija tumačenja sintakse srpskog jezika. te redefiniranje strukture semantičkih polja.

Ivana Antonić za analizu je odabrala izražavanje sintaktičkim konstrukcijama jedne od najvažnijih fikcijskih kategorija umjetničkoga teksta - kategorije vremena kojom dominira prošlost. U većini svojih djela, posebice u romanima, naš je nobelovac okrenut povijesti, njome je očaran, fasciniran, „inficiran“, sadašnjost dolazi tek u odrazu nekih aktualnih situacija [...] Stoga ovaj monografija posebno je značajna s aspekta sučeljavanja i prožimanja naracije vremenske perspektive (kako pisac predstavlja vrijeme), jezične vremenske perspektive (kako se vremenska dimenzija oblikuje i može oblikovati jezikom) i istraživačke perspektive (kako vremenska komponenta umjetničko se djelo može analitički, u danom slučaju lingvistički, a uže sintaktički, znanstveno osmisliti i opisati na razini individualne realizacije sintaksičkoga potencijala jezika i u odnosu na globalni potencijal suvremenoga jezika).

Monografija Ivane Antonić doprinosi na dvije razine: na razini složene, duboke interpretacije jezika i stila Ive Andrića i na razini proučavanja sintakse savremenog srpskog jezika. Doda li se tome da u posebnoj monografiji širokog korpusa gotovo da i nema studija ovog tipa, ovaj rukopis još više dobiva na težini. Njegova posebna vrijednost je u tome što je urađena duboka sintaktička analiza u jeziku jednog od najvećih stilista u istoriji srpske književnosti”.

Branko Tošović