De institutione bene vivendi per exempla sanctorum

De institutione bene vivendi per exempla sanctorum

U organizaciji antikvarijata Biblos i njegova vlasnika, Daniela Glavana - u Hrvatsku je nakon više od pola milenija stigao jedan primjerak De institutione bene vivendi per exempla sanctorum iz 1506. godine - najprevođenije djelo Marka Marulića i sigurno, uz Juditu - i njegovo najpoznatije! 

Marulić je slavu europskoga humanista stekao svojim brojnim latinskim djelima - među kojima posebno mjesto zauzima De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, djelo koje je napisao potkraj XV. st. 

Veličinu Marulićeva ukupnog stvaralaštva dočarava i činjenica da je Thomas More čitao Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine u tamnici neposredno pred pogubljenje (1535.) te da je Franjo Saleški uvijek sa sobom nosio primjerak upravo ovakvih De institutione bene vivendi iz 1506. godine.

U ovom djelu, kao kršćanski moralist i teološki pisac, u središte pozornosti on stavlja čovjeka, koji je u njegovoj viziji etičko biće. Čovjek svu svoju vrijednost, smisao i određenje prima od Boga, bez kojega bi uzaludno bilo sve i bez kojega ne bi ničega ni bilo. Misao o istočnome grijehu i Kristova spasiteljska uloga temeljna su polazišta Marulićeve etičko-teološke misli i glavni cilj njegova svjetonazora. Čovjek je slab i grešan, ali vjerom u Boga i osobnim zauzimanjem može kreposno živjeti i tako zadobiti život vječni.

Građu za  De institutione bene vivendi Marulić je crpio ponajviše iz Svetoga pisma, potom iz života i djela crkvenih otaca i naučitelja (Jeronima, Euzebija Cezarejskoga, Grgura Velikoga i dr.). To ćudoredno-poučno djelo napisano je biranim stilom i razdijeljeno je u šest knjiga sa 71 poglavljem, a u svakom od njih razmatra se o jednoj krjeposti.

De institutione bene vivendi, taj svojevrsni "bestseller" XVI. st., tiskan je prvi put 1506. u Veneciji - baš kao i primjerak koji je stigao u antikvarijat Biblos. 
Djelo je ubrzo postalo vrlo popularno i doživjelo je oko 60 izdanja uz prijevode na najvažnije europske jezike – talijanski (Venecija, 1563.), njemački (Köln, 1563.), portugalski (Lisabon, 1579.), francuski (Douai, 1585.), češki (Prag, 1621.), a 1924. Milan Pavelić preveo je 4. poglavlje II. knjige na hrvatski jezik. Branimir Glavičić pak preveo ju je u cijelosti tek 1986. priredivši usporedno hrvatsko-latinsko izdanje.

Rijedak primjerak djela De institutione bene vivendi koje je nakon 500 godina od nastanka stiglo u Hrvatsku, predstavlja originalan i raritetan primjerak otisnut na čvrstom papiru s minimalnim tamnjenjem. Odličnu očuvanost ove knjige treba zahvaliti njenoj vrhunskoj izradi - listovi su prošiveni i pričvršćeni na kožni remen s uzicama preko hrpta. Trake te fine kozje kože omotane su oko hrpta i preklapaju se s krajnjim listovima (stranicama rukopisa).

Saznajte više o ovom djelu oca hrvatske književnosti i istražite mogućnost preuzimanja uloge čuvara nacionalne kulturne i intelektualne baštine: https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/hrvatska-rara/hrvatska-rara-16-stoljece/de-institutione-bene-vivendi-per-exempla-sanctorum