Sažetak
Svetlana Slapšak: Kupusara
Kupusom sam se počeo baviti relativno kasno, iako se poticaj za to javio vrlo rano, na samom početku mog bavljenja znanošću. Prije četrdeset i pet godina, na drugoj godini klasičnog studija Filozofskog fakulteta u Beogradu, profesorica povijesne gramatike indoeuropskih jezika Ljiljana Crepajac (kod koje sam kasnije magistrirao i doktorirao) pozvala me da pomognem umirovljenom profesoru i akademiku čitajući kod njega doma jednom ili više puta tjedno.
Milan Budimir bio je slijep. Vid je izgubio kada je imao dvadeset i pet godina, kada je živio u neljudskim uvjetima u logoru u Mađarskoj, za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Rođen je u Mrkonjić Gradu, a gimnaziju je učio u Sarajevu. Bilo je to vrijeme austrougarske vladavine. Budimir je bio odličan u matematici. Između ostalog, pomagao je još jednom gimnazijalcu Gavrilu Principu na privatnim satovima matematike. Kad je diplomirao, prijavio se za stipendiju za studij u Beču, ali nije dobio matematiku, koju je želio, već klasični studij. Studiranje i život u tada vjerojatno najuzbudljivijem gradu na svijetu bio je isprepleten s jugoslavenskim i socijalističkim aktivizmom – a oboje je značilo planiranje uništenja postojeće politike i svijeta u kojem je živio. U Beču je 1910. godine vidio mrtvog Lazu Kostića, u lječilištu u kojem je i umro. Srpski studenti pozvani su da mu odaju počast prije nego što je pjesnikovo tijelo odneseno na sahranu u Sombor, a najsiromašniji među njima je, prema testamentu, trebao dobiti pjesnikovo odijelo. Mrtvi pjesnik dobro očuvanog tijela (Kostić je cijeli život vježbao i trčao) ostavio je dubok dojam na mladog Budimira: vidio ga je kao Dioniza prije ponovnog rođenja. Mnogo godina kasnije napisao je lucidan esej o nekim Kostićevim teško razumljivim stihovima.
Biblos Newsletter
Novi naslovi, posebni primjerci i tihe preporuke iz antikvarijata.