Sabato Ernesto: Pojedinac i univerzum

Ernesto Sabato: Pojedinac i Univerzum

Argentinski pisac Ernesto Sabato se rodio 1911. godine. Studirao je matematiku, fiziku i filozofiju, radio na istraživanju zračenja atoma u Laboratoriji Kiri, a zatim u SAD. Bavljenje sa znanošću napustio je oko 1945. godine, i od tada se isključivo posvetio književnosti. Te godine objavio je prvu zbirku eseja, Pojedinac i Univerzum, za kojom su uslijedile, između ostalih, Ljudi i zupčanici, Krivoverja, Pisac i njegove aveti, Apologije i odbacivanja... Na srpski su prevedena sva tri romana koja je napisao: Tunel, O junacima i grobovima i Abadon, anđeo uništenja, kao i njegove knjige memoara, Pre kraja i Otpor. Poslednjih desetljeća bavi se i slikarstvom, i čak je 1989. godine imao izložbu svojih slika u Parizu. Središnje linije Sabatove misli izložene u esejima su raznorodne: vizija Svemira počevši od traganja za vlastitim Ja („Svemir o kojem se ovdje govori je moj privatni Svemir pa, utoliko, nepotpun, proturječan i usavršiv“), krah zapadne civilizacije, kriza civilizacije zasnovane na razumu i mašini (autor se ovdje vraća na renesansu kako bi objasnio krizu umjetnosti i književnosti u suvremenom svijetu i pokazuje se kao veliki poznavatelj povijesti i kulture Zapada), ogledi o paklu i snovima, muškarcu i ženi, životu, čovjeku, znanosti, književnosti. Sabatovi eseji predstavljaju „pokušaje“ da se u sred XX stoljeća ponovi renesansni poduhvat: njegovo bavljenje i znanošću i književnošću, i slikarstvom, pa i filozofijom, primoravaju ga – i sam će u jednom eseju doći do sličnog zaključka – da se u svakoj od tih oblasti tek ovlaš okuša, jer bi inače svaki produbljen, a uspješan pokušaj u svim tim pravcima bio osuđen na nemogućnost komunikacije. Sabatovi eseji su autorov pokušaj da dođe do spoznaje o nekoj istini, a sasvim rijetko predstavljaju ogledanje u tekstu s namjerom da pisac tu odrazi vlastiti lik: „Osobna iskustva, upravo zato što su osobna, za mene imaju ogromnu, neizmjernu važnost, ali za druge nemaju dokaznu vrijednost“, dok „izvanredni događaji“ koji „nadilaze sasvim privatno iskustvo“ imaju veću moć uvjeravanja, pa čak i snagu dokaza. Kada je, naprotiv, roman u pitanju, Sabato smatra sasvim umjesnim da govori i o osobnom iskustvu: „Eseji se pišu glavom, pozivajući se samo na logičku misao; oni su izraz dnevnog života pisca. Romani se pišu prije svega zahvaljujući magijskoj misli, onoj koja vlada u najvećoj dubini nesvjesnog, u onome što je Pascal zvao les raisons du coeur, razlozi srca.“