Sažetak
Milan Brdar: Um crne šume, uspon i pad Martina Hajdegera
Ova je knjiga napisana za poznavatelje Heideggera kako bi vidjeli koliko ga nisu poznavali. Pritom nije riječ o aroganciji, koliko o razlici tumačenja: prevladavajućega u literaturi i ovdje izloženoga. Također je implicitno riječ o ocjeni velikoga dijela literature o rečenom autoru, iz koje nismo uspjeli shvatiti "što je, zapravo, tumač htio reći", a češće, "zna li što govori".
Literatura o Heideggeru je ogromna, ali je ogroman i oblak opskurnosti u kojem nestaje najveći broj tih tekstova. Mala je vjerojatnost da postoji filozof koji je više hvaljen i slavljen, a manje shvaćen. Međutim, nije lako pisati o Heideggeru. Najveći filozof XX. stoljeća, najveći zapadni filozof poslije Hegela, konačno, najveći filozof Zapada poslije Heraklita. Sve je to literatura već ispisala, uglavnom bez solidnog, a to znači jasnog i potkrijepljenog obrazloženja. Sve su te ocjene dane s podrazumijevanjem onoga što bi tek trebalo pokazati. Tumači-simpatizeri Heideggeru čak toleriraju mnoge stvari koje bi svakom drugom značajno zamjerili, kao da ih je strah ili su previše zašli u obožavanje. Ima kritičkih tumača koji svjedoče da su od "heideggerijanaca" čuli: "Zašto ga ne ostavite na miru kad ste toliko kritični?" Smeta im što je uopće kritiziran. Takvo nešto nismo čuli ni za jednoga drugog filozofa. S obzirom na to da tako stoje stvari, ne treba nas čuditi što onaj koji se odluči autonomno tumačiti Heideggera postavi i pitanje kako će ga promatrati brojni apologeti. S obzirom na to da nismo našli nijednoga tumača koji je dijelio gore spomenute ocjene, a da ih je u svom tekstu ili monografiji obrazložio bez opskurnoga spina, preostaje da im vjerujemo na riječ, što ozbiljnoj filozofiji baš ne pristaje.