Appendini Franjo Maria: Gramatica della lingua Illirica

Franjo Maria Appendini: Gramatica della lingua Illirica

Grammatica della lingua Illirica compilata dal padre Francesco Maria Apependini delle scuole pie proffesore di eloquenza nel collegio di Ragusa

treće izdanje

Franjo Maria Appendini (Poirino, 1768. – Zadar, 1837.) školovao se u Torinu i Rimu, gdje je 1787. stupio u red pijarista. Među profesorima bio mu je i Dubrovčanin Marko F. Galjuf, koji ga je 1791. nagovorio da pođe u Dubrovnik. U gradu u kojemu će ostati preko četrdeset godina Appendini se 1792. zaredio za svećenika. Dugi niz godina radio je kao profesor retorike u pijarističkome Collegiumu Rhagusinumu (1792. – 1808.), a 1808. postao je upraviteljem novoosnovanoga zavoda Liceum–convictum. Licej je nakon dolaska austrijskih vlasti pretvoren u gimnaziju, a Appendini je postao njezinim prefektom te profesorom zemljopisa i povijesti. U dubrovačkoj sredini Appendini se vrlo dobro snašao, naučio je hrvatski jezik i razvio svestranu kulturnu aktivnost. Imao je prisne dodire s tadašnjim krugom učenih Dubrovčana (Đ. Ferić, R. Kunić, B. Zamanja, Đ. Hidža i dr.). Bio je jedan od istaknutijih članova prosvjetiteljske akademije Patriotsko društvo (1793. – 1794.), glavni organizator školskih literarnih akademija, u kojima se njegovao hrvatski jezik i književnost staroga Dubrovnika. Isticao se kao pedagog i govornik. Dubrovački senat imenovao ga je za javnoga govornika i odlikovao zlatnom medaljom.

Baveći se gotovo svim područjima tadašnje humanističke znanosti i kulture, Appendini je u svojemu radu bio svestran. U djelu Bilješke povijesnokritičke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana (Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, I–II, 1802. – 1803.) dao je sustavan pregled dubrovačke političke i kulturne povijesti. Pisao je o I. Gunduliću, B. Zamanji i znamenitim Kotoranima, o Petrarki te na latinskome i talijanskome prigodne pjesme.

Grammatica della lingua illirica

Najpoznatije mu je jezikoslovno djelo opsežna Gramatika ilirskoga jezika (Grammatica della lingua illirica, 1808.), pisana na osnovi štokavske književne i jezikoslovne baštine. Iznio je tezu o jednome slavenskom jeziku s četirima narječjima: ruskim, poljskim, češkim i ilirskim. U poredbenoj filološkoj raspravi (predgovoru Rječosložju J. Stullija, 1806) O izvrsnosti i starini ilirskoga jezika (De praestantia et vetustate linguae illyricae) ilirski jezik smatra praocem svih europskih jezika. Sastavio je zaključke pravopisnoga povjerenstva koje je u Zadru 1820. normiralo latinični slovopis u Dalmaciji. Na hrvatskome jeziku pisao je vrlo malo, a njegov prijevod austrijskoga građanskog zakonika ostao je u rukopisu. O dubrovačkoj povijesti uoči propasti Republike mnogo podataka donosi njegov dnevnik (1806. – 1807.).