May Gerald G.: Psihologija volje - uvod u kontemplativnu psihologiju

Gerald G. May: Psihologija volje - uvod u kontemplativnu psihologiju Suvremeni svijet opasno riskira misleći da ljudska bića mogu ovladati svojom konačnom sudbinom isključivo snagom volje. Iako čovjekova volja ima važnu ulogu u stvaranja boljeg svijeta, mislim da nedvojbeno preuveličavamo njezin značaj. Kao društvo, uvjereni smo da ćemo, budemo li dovoljno učili, osnaživali volju i marljivo radili, uspjeti postići osjećaj mira i ispunjenosti, za sebe i za druge. No stvarno stanje svijeta i naših osjećaja to opovrgava. Potrebno je nešto drugo: neki izvor nadahnuća, riznica snage i mudrosti izvan onih koje omogućuje naša osobna volja. Treba nam nešto što može uravnotežiti našu samovolju voljnošću, nešto što našu grubost može ublažiti ljubavlju. Mislim da je to moguće pronaći u domeni duha. No u modernom životu duh i volju nije lako spojiti. Njihov je odnos krhak i podložan iskrivljenjima. Osnovni problem pomirenja volje i duha leži u općenitom odbijanju volje da se odrekne svojih ambicija za apsolutnom moći. Volja neprestano pokušava postići nemoguće – ovladati duhom – i tu počinje naša zbunjenost. Volja bi na neki način morala žrtvovati svoju ambiciju za vladanjem i prihvatiti mjesto koje joj pripada kao dinamičnoj manifestaciji duha, punoj ljubavi. U toj mogućnosti krije se vizija velike ljepote, vizija koju ću pokušati opisati na stranicama koje slijede. Gerald G. May (1940.-2005.) američki psihijatar i pisac; radio je kao vojni i civilni liječnik u vojnim bazama i klinikama. Autor je niza studija (Simply Sane: Stop Fixing Yourself and Start Really Living; Care of Mind, Care of Spirit: Psychiatric Dimensions of Spiritual Direction; Addiction and Grace: Love and Spirituality in the Healing of Addictions; The Dark Night of the Soul: A Psychiatrist Explores the Connection Between Darkness and Spiritual Growth i dr.) u kojima se bavi psihologijom iz perspektive različitih duhovnih tradicija i kontemplativnih praksi, ulogom psihoterapeuta u liječenju ovisnosti, interpretiranjem izmijenjenih stanja svijesti i mističkih iskustava te pronalaženjem dodirnih točaka između psihologije, teologije i filozofije. Voljnost i samovolju nemoguće je objasniti u nekoliko riječi, jer se radi o veoma suptilnim osobinama koje se često preklapaju i veoma lako međusobno brkaju. Ali za početak možemo reći da voljnost podrazumijeva odustajanje od vlastite odvojenosti, odnosno ulazak i uranjanje u najdublje procese samog života. Radi se o spoznaji da čovjek već jest dio nekog vrhovnog kozmičkog procesa i o opredijeljenosti za sudjelovanje u tom procesu. Nasuprot tome, samovolja je odvajanje sebe od temeljne biti života s ciljem da se ovlada, usmjerava, kontrolira ili na druge načine manipulira postojanjem. Jednostavnije, voljnost govori „da“ misteriju življenja u svakom trenutku. Samovolja govori „ne“ ili možda češće: „da, ali…“.     Očito je da ne možemo govoriti „da“ svemu s čim se susrećemo; mnoge konkretne stvari i situacije u životu jako su destruktivne i moramo im se oduprijeti. Ali voljnost i samovolja ne odnose se na konkretne stvari i situacije. One odražavaju naš temeljni stav prema čudu samog života. Voljnost primjećuje to čudo i s poštovanjem mu se klanja. Samovolja ga zaboravlja, ignorira ili u najgorem slučaju pokušava uništiti. Zato se voljnost ponekad može činiti jako aktivnom i nametljivom, čak agresivnom. A samovolja se može pojaviti pod krinkom pasivnosti.