Španiček Žarko: Slavonski pučki proroci i sveci: Studija iz pučke pobožnosti Slavonije

Žarko Španiček: Slavonski pučki proroci i sveci: Studija iz pučke pobožnosti Slavonije

Istraživanje pučke pobožnosti pripada novijim temama hrvatske etnologije. Među najranije radove s ovog područja treba spomenuti rad Vitomira Belaja o Mariji u narodnim vjerovanjima Hrvata, održan 1983, a objavljen nekoliko godina kasnije (Belaj 1988.). Na poticaj Dunje Rihtman-Auguštin 1991. godine održan u Zagrebu znanstveni skup Hrvatskog etnološkog društva pod nazivom “Istraživanje pučke pobožnosti”, a godišnjak ovog društva, Etnološka tribina, u broju 14. iz 1991. godine objavio je četiri priloga hrvatskih i jedan francuskog autora. Time se i hrvatska etnologija pridružila pojedinim autorima iz crkvenih krugova, uglavnom teolozima i sociolozima religije (Franjo Emanuel Hoško, Jakov Jukić, Josip Šimić i drugi), koji su tijekom 80-ih godina počeli objavljivati radove s ovog područja.

Teme i sadržaji iz korpusa pučke pobožnosti bile su zastupljene i u ranijim etnološkim radovima, ali uglavnom u sklopu jednog od tradicionalnih usmjerenja hrvatske etnologije prema životnim i godišnjim običajima (osobito pogrebnim, božićnim i uskršnjim običajima). Znakovita je okolnost da tematski sklop radova u Etnološkoj tribini br. 14 započinje upravo člankom Dunje Rihtman Auguštin Božićni običaji i pučka pobožnost, pokazujući put novim sadržajnim i metodološkim mogućnostima istraživanja niklim na temelju starijih etnoloških saznanja.

Potaknut takvim kretanjima u našoj etnologiji, pošao sam u vlastita istraživanja te došao na ovo važno i novo područje etnološke znanosti.

Petnaestogodišnji rad na zaštiti spomenika kulture (istraživanje, dokumentiranje i zaštita tradicijske graditeljske baštine) usmjerio me je na pučko sakralno graditeljstvo koje se može podijeliti na dva glavna dijela. Prvi dio čine drvene crkve i kapele, a drugi razni sitniji građevni oblici – poklonci, raspela, križevi, kalvarije, fasadne kapelice i pilovi sa skulpturama svetaca – na koje sam primijenio naziv, preuzet od Anđele Horvat, mala sakralna arhitektura. Druga skupina pokazala se etnološki zanimljivijom budući da su je u pravilu podizali pojedinci ili nekoliko udruženih pojedinaca na temelju osobnih i konkretnih pobuda, a ne predstavnici Crkve. Stoga je vezanost male sakralne arhitekture uz pučku pobožnost ubrzo došla do izražaja. Razlozi gradnje male sakralne arhitekture i obredni postupci koji su uz njih vezani, ne svode se samo na izraz i poticaj pobožnosti. Nastanak neke kapelice, poklonca ili raspela često je potaknut određenim razlozima, bilo da se radi o ispunjenju zavjeta, mjestu navodnog ukazanja, izvoru vode kojoj se pripisuje čudotvorna moć ozdravljenja ili nečem drugom. Osobito reprezentativnom u tom pogledu pokazala se kapelica sv. Ilije u Vukojevcima pokraj Našica. Uz pobožnosti i vjerovanja koja su vezana za nju, kazivači su spominjali svetu Julu iz Ceremošnjaka i svetog Ivu iz Donje Motičine. Intrigantno je bilo to što se atribut sveti/sveta pridaje nepoznatim ljudima iz puka. Istraživanja su odmah počela davati mnoštvo podataka o tim neobičnim osobama koji su se spajali u zanimljive i složene životne priče, a pokazalo se da one nisu bile usamljeni primjeri u Slavoniji.

Početne rezultate ovog istraživanja dopunila je Tihana Petrović novim obavijestima o ovoj temi i novim kazivačima. Zajedničko istraživanje rezultiralo je manjim prikazom u časopisu Otium (Španiček – Petrović 1996: 62-69).

Nastavljajući samostalno ovo istraživanje, zapazio sam da ulazim u nepoznat i uzbudljiv svijet satkan od nekonformističkih oblika pobožnosti i vjerske ortodoksije, prastarih vjerovanja i obrednih postupaka, te njihove suvremene primjene u kršćanskom kultu, od svakodnevnih životnih problema i neobičnih egzistencijalnih drama. Taj svijet pučke pobožnosti imao je svoje istaknute likove – slavonske pučke proroke i svece i druge mistike koji se kontinuirano mogu pratiti od kraja 19. st. do naših dana.

Uvod