Šuica Marko: Milica kneginja nemirnog doba

Marko Šuica: Milica kneginja nemirnog doba

Povijesna kneginja Milica - monahinja Jevgenija, za razliku od legendom okrunjene carice  Milice, i pored posebnosti uzrokovanih nasljeđem Kosovske bitke, nije se mnogo razlikovala od drugih vladarki, supruga, udovica plemenitog roda i majki uglednih princeza i vladara tog nemirnog doba. Neke od Miličinih kćerki, ili suvremenica, ako se mogu rekonstruirati njihovi životi, suočavale su se i s većim i složenijim životnim izazovima. Jefimija je izgubila maloljetnog sina, potom u Maričkoj bitci muža, a s njim i državu. Ostala je bez političkog oslonca i provela ostatak života pomažući svojoj rođaki i prijateljici, vladarici Moravske Srbije daleko od krajeva u kojima je živjela kao despotica. Najstarija Lazareva i Miličina kćerka Mara morala se pomiriti s pogibijom oca, vjerojatno nasilnom smrću muža i pogubljenjem najmlađeg sina Lazara. Doživjela je, da je bespomoćnu s djecom, iz njene države, protjeruju majka i braća. Svjedočila je sukobima svog sina Đurđa Brankovića s braćom despotom Stefanom i Vukom Lazarevićem. Druga Miličina kćerka Jelena Balšić, s ovog svijeta je ispratila sina jedinca i dva muža.

Ipak, srpska povijest i predanje izdignuli su kneginju Milicu iznad drugih žena, vladarica i plemkinja tog prijelomnog razdoblja. Razloga za takav odnos prema njoj ima više. Imajući pred sobom imperativ očuvanja obitelji i Moravske Srbije, Milica je uz velike rizike i odlučnost nadilazila nedaće koje su joj se nametale. Uspostavljanje kulta svetog kneza Lazara bilo je dio ideološko-političkog koncepta, koji je po svojoj prirodi i stukturi osigurao Milici mjesto u bogoslužbenim književnim sastavima posvećenim njezinom mužu. U svečanim obredima, liturgijama i molitvama posvećenim Lazarevoj žrtvi spominjalo se i njezino ime. Državotvorno nasljeđe za koje se izborila i prepustila sinovima, uvrstilo ju je i u hagiografske spise, pri čemu se u tekstu Žitija despota Stefana Lazarevića od Konstantina Filozofa u velikoj mjeri izgradio i očuvao njezin povijesni lik. Čvrst karakter, nedvosmislena državnička odlučnost, osobna ustrajnost i pragmatičnost su je predodredili da trasira put svojim sinovima kroz teške i rizične političke situacije. I pored preuzimanja monaškog zavjeta, Milica, odnosno Jevgenija, nije prestala rukovoditi Moravskom Srbijom, nekada otvoreno i javno, a nekada nenametljivo, iz sjenke.