Gabriel Garcia Marquez: „Uvijek ostaje nešto za voljeti."

Gabriel Garcia Marquez: „Uvijek ostaje nešto za voljeti."

Pisac nikada nije dozvolio ekranizaciju knjige „Sto godina samoće“. Kako je govorio za jednu od uloga vjerojatno bi angažirali glumca poput Roberta Redforda, a većina nas, smatrao je Marquez, nema rođake koji tako izgledaju.

Gabriel Garcia Marquez rođen je 1927. u provincijskom, uspavanom gradiću Aracataca, smještenom u tropskom području sjeverne Kolumbije, između planina i Karipskog mora. 

S roditeljima nema blizak odnos, a iako ima jedanaestero braće i sestara, odgojen je kao jedino dijete. Odrasta uz baku, vrsnu pripovjedačicu, koja je vjerovala u magiju i djeda, umirovljenog pukovnika iz građanskog rata te velikog protivnika svih oblika tiranije. 

"Kad je osvojio Nobelovu nagradu, Marquezova majka je izjavila kako je kao roditelj najponosnija na to što ima kćer časnu sestru.“

Tijekom sazrijevanja inteligentni i sramežljivi dječak često sluša teške priče o životima potlačenih radnika. Naime, u njegovom rodnom kraju strane kompanije kontroliraju proizvodnju banana još od kraja 19. stoljeća, a poslodavci ne osiguravaju dobre radne uvjete svojim zaposlenicima, domaćim ljudima. 

Vrijedi obratiti pažnju na ovu činjenicu s obzirom na to da je Marquez cijeli život bio veliki kritičar zapadnog postindustrijskog kapitalizma. 

Kada je postao tinejdžer obitelj ga, što je bio često slučaj s tamošnjim dječacima, šalje u Bogotu na školovanje. U glavnom gradu Kolumbije, Marquez počinje strastveno gutati svjetsku književnost.

Prema vlastitim riječima, nakon što je pročitao Franza Kafku i Williama Faulknera, odlučio je da će biti pisac.

U međuvremenu, studira pravo te radi kao novinar. Zbog jednog novinskog članka, u kojem razotkriva nemar državnog vrha, život mu je u opasnosti pa odlazi iz svoje zemlje. 

“Uvijek ostaje nešto za voljeti.” Gabriel Garcia Marquez

Putuje po svijetu, a riskirajući, u Kolumbiju se vraća samo jednom i to kako bi oženio Mercedes, ljubav iz mladih dana.

Egzil iz Kolumbije i zabranjen ulazak u SAD

Fotografija: Ulice grada Cartagene, Marijana Matijević

Radi političkog pritiska, 1955. godine, prisiljen je napustiti domovinu jer, kao mladi novinar, piše tekstove u kojima ukazuje na upletenost vlade u poslove krijumčarenja na brodovima. 

Kasnije je život u egzilu za Marqueza, na neki način, bio svojevoljan. Naime, nikako se nije slagao s nasiljem koje je konstantno bilo prisutno u Kolumbiji.

U to vrijeme, među ostalim zemljama i gradovima, pisac boravi i u Havani. Od početka je naklonjen kubanskoj revoluciji, pa započinje dugogodišnje prijateljstvo s Fidelom Castrom. 

Zbog svojih političkih stavova nepoželjan je u Americi te mu je sve do 1971. godine zabranjen ulazak u tu državu. Čitavu situaciju dodatno ublažava američki predsjednik Bill Clinton koji javno izjavljuje kako je „Sto godina samoće“  jedna od njegovih najdražih knjiga. 

"Vjerujem da je on najvažniji pisac fikcije na bilo kojem jeziku još od Williama Faulknera." Bill Clinton

Nakon Marquezove smrti, u travnju 2014., tadašnji kolumbijski predsjednik proglašava trodnevnu nacionalnu žalost, navodeći nobelovca kao "najvoljenijeg i najcjenjenijeg sunarodnjaka svih vremena". 

„U životu nije važno ono što vam se dogodi, nego ono čega se sjećate, i način na koji to pamtite.“ Gabriel Garcia Marquez

Književna djela

Fotografija: Marijana Matijević

Sto godina samoće

Jedna od najvažnijih knjiga našeg vremena. Sjajan roman kronološki prati nekoliko generacija obitelji Buendia, koja je osnovala izmišljeni grad Macondo.

Istražuje teme ljubavi, gubitka, sudbine te neizbježnosti ponavljanja u povijesti. Autor spaja nadnaravno s običnim, dok pripovijeda o nepomirljivom sukobu između želje za samoćom i potrebe za ljubavlju. 

Iako naslov knjige daje naslutiti da radnja romana traje stotinu godina, ona zapravo nije strogo ograničena na to vremensko razdoblje.

Marquez se tijekom pisanja potpuno osamio, a proces nastanka ovog kapitalnog djela trajao je gotovo 15 mjeseci bez prestanka. 

Ljubav u doba kolere 

Fotografija: Marijana Matijević

Glavni likovi romana su Florentino Ariza i Fermina Daza. Mladi su, veseli i ludo zaljubljeni. Ali, dijeli ih velika udaljenost. Žele se povezati pa si pišu ljubavna pisma.

Ipak, spletom okolnosti, djevojka se odluči udati za bogatog, uglednog liječnika, dok mladić, beznadni romantičar, ostaje slomljenog srca. 

Oboje nastavljaju sa svojim životom. U jednom trenutku njezin muž umire.

Florentino je nikada nije prebolio pa namjerno dolazi na sprovod. Pedeset i jednu godinu, devet mjeseci i četiri dana nakon što je Fermini prvi put izjavio ljubav, učinit će to ponovno. Može li se ljubav, među njima, iznova roditi?

O ljubavi i drugim demonima 

Na dvanaesti rođendan mladu markizu Sierva Mariju ugrize bijesan pas. 

Djevojčica ozdravi, a kolonijalnim gradom, zaluđenim praznovjerjem, počnu kolati priče prema kojima je preživjela jer je opsjednuta demonima te ima nadnaravne moći.

Roditelji je, pod utjecajem okoline, šalju u samostan na promatranje. Tamo upoznaje mladog svećenika čija je zadaća iz nje istjerati zlog duha. 

Međutim, mladić se neočekivano zaljubljuje, a umjesto planiranih propovijedi govori joj ljubavne stihove. Spreman je riskirati sve samo da budu zajedno.

Oči plavog psa 

Priča govori o odnosu između muškarca i žene, no mjesto radnje potpuno je neuobičajeno. Naime, veza između to dvoje ljudi odvija se isključivo u svijetu snova.

Susreću se i međusobno komuniciraju samo dok sanjaju. Ne mogu se dotaknuti niti sresti na javi. Također, nemaju kontrolu nad tim hoće li se i kada naći u snu, niti kada će se probuditi.

Fraza iz naslova, ''oči plavog psa'', njihov je zajednički dogovoreni signal za prepoznavanje jedno drugog dok su budni i žive odvojene živote.

Nisam došao da držim govor 

Fotografija: Marijana Matijević

Gabriel Garcia Marquez govori kako i piše, vrlo strastveno! 

Knjiga bilježi ključne događaje iz života kolumbijskog velikana kroz niz gorljivih javnih nastupa koje ima tijekom godina. Od govora kojeg, kao sedamnaestogodišnjak, drži opraštajući se od kolega iz razreda do onoga na dodjeli Nobelove nagrade.

Zbirka daje jedinstveni i fascinantan uvid u autorovu dugu karijeru, njegove brige te uvjerenja kako kao čovjeka, tako i kao pisca. 

Marquez je voljen za života, ali nakon smrti slavi se kao pravi književni genij.

Zao čas 

Radnja se odvija u sparnom kolumbijskom gradu tijekom 50-ih godina dvadesetog stoljeća. Nepoznati počinitelj šulja se ulicama te lijepi plakate po zidovima i vratima prokazujući ugledne stanovnike zajednice.

Primjerice, jedna žena je prozvana jer je umjesto kod zubara, kako je rekla, zapravo išla na pobačaj. U drugim slučajevima neki muškarci optuženi su za preljub.

Nažalost, zbog sadržaja jednog plakata dogodi se ubojstvo. Atmosfera postaje mračna. Šire se strah i panika među građanima. Mogu li gradonačelnik, liječnik ili svećenik išta učiniti?

Pripremila: Marijana Matijević