Ortega y Gasset Jose: Razmišljanja o tehnici

Jose Ortega y Gasset: Razmišljanja o tehnici

`Hose Ortega i Gaset (1883-1955) duhovno pripada `Generaciji 98` (Unamuno, Baroga, Maćado, Pimenes) koja je odlučno krenula preporoditi Španjolsku, budući da se gubitkom kraljevske i osvajačke slave našla na ivici Europe. Europejac po kulturi, Ortega je upozoravao na španjolski provincijalizam tvrdeći `Više me se tiče Europa nego Španjolska, a Španjolska samo ako duhovno doupunjava Europu. Želio je time reći da zbog opsjednutosti prošlošću, zanesenosti bivšom slavom, utonulosti u misticizam, zaokupljenosti pitanjem dobra, zla i duše (što je u jednom mladenačkom pismu zamjerio i Unamunu), zbog teritorijalnog i socijalnog partikularzma Španjolska neće moći krenuti ukorak sa suvremenim svijetom. Ovakvo je mišljenje bilo proturječno ustaljenom mišljenju Španjolaca o Španjolskoj, ono je zatalasalo slijepo zadovoljstvo prošlošću i pokrenulo sumnju u stvarnost Španjolske. Zalažući se za radikalni duhovni, društveni i kulturni obrt (`Nećemo se boriti, hoćemo jednostavno pobjeđivati`, korio je Španjolce), Ortega je insistirao na duhovnom elitizmu (koji je tada bio, a i danas je pogrešno shvaćen) što je podrazumijevalo da novo i jako društvo jedino može izgraditi moralno i intelektualno odabrana manjina, čije će ideje, djela i vrline biti primjer masi da oblikuje svoje ponašanje. U svojem najpoznatijem djelu La rebelio de las masas (Pobuna masa) Ortega je čovjeku-masi suprotstavio duhovnog aristokratu, analizirajući katastrofalno posljedice `odusustva boljih`, tvrdeći da masa ne može stvoriti ni organiziranu državu, ni umjetnost, ni znanost - to je stvar pojedinaca - dok narod vrši samo elementarne funkcije.

U tom smislu, Ortega tvrdi da je jedino čovjekovo izlaženje - izlaženje unutra, u sebe, ka suštoj usredotočenosti, gdje je carstvo ideja, a to mu olakšava tehnika. Ona mu omogućava da lakše preživi kako bi imao mogućnosti i vremena da se vrati sebi, kako bi potvrdio smisao ljudskog bivanja. Čovjek tehnikom mijenja prirodu, koja mu je tu potrebu sama nametnula, i time prestaje ovisan zavisan o njoj. Pomoću tehnike se okolina prilagođava pojedincu, a ne pojedinac okolini, čime se čovjek potvrđuje kao najmoćnije biće u prirodi. Zbog toga Ortega kaže da `čovjek bez tehnike, znači bez reakcije protiv svoje okoline, nije čovjek`. Tehnika čovjeku ne samo da olakšava život, ona stvara blagostanje, stvara suvišnost u smislu obilja življenja koje mu je neophodno da ne bi podlegao tjeskobi svijeta. Ali, tu se javlja osnovni problem u odnosu čovjeka i tehnike, problem koji je danas aktualniji nego ikad: tehnika počinje obesmišljava život, pa čovjek gubi želju za suštinskim usredotočenjem a jača potrebu za blagostanjem, misli na djelovanje, a zaboravlja na `naše neiskvarene dubine`. Zbog toga je Ortegino upozorenje od prije šezdeset godina bilo proročko: `Tehnika kao neograničena sposobnost dovodi čovjeka u ovisan položaj i čini mu život praznim, zato što postojati isključivo kao biće tehnike za čovjeka prestavlja mogućnost da bude sve, pa prema tome da ne bude ništa određeno`. Branko Kukić`