Sažetak
Mijat Lakićević: Ljudi (i) Institucije
Postavlja se pitanje – kako se dogodilo da akteri ove priče, unatoč različitom društvenom podrijetlu i statusu, nakon dugog razdoblja i vrlo različitih životnih i profesionalnih iskustava, pronađu utočište u istom društvu? Drugim riječima, što je to što ih razlikuje i što ih, zahvaljujući tim karakteristikama, povezuje? Da rezimiramo: ukratko – činjenica da je bilo i teoretičara i praktičara, disidenata i emigranata...
Nije ni čudo da nitko od te "četvorke" nije imao fakultetsku karijeru. Jer, kako reče Nietzsche, sveučilišta su "samo elementi u samoreprodukciji države i nisu mjesta slobodnog i neovisnog mišljenja".
Autor se iskreno nada da je knjigom uvjerljivo dokazao da se Desimir Tošić, Latinka Perović, Vladimir Gligorov i Zoran Đinđić mogu označiti kao ljudi institucije. I to kao one "inkluzivne institucije". Kao ljudi koji su svojim likom i djelovanjem pridonijeli jačanju temelja prava i širenju prostora slobode.