Katalinić Kazimir: Rađanje države: NDH, Tito, "hrvatsko proljeće" i 1991.

Kazimir Katalinić: Rađanje države: NDH, Tito, "hrvatsko proljeće" i 1991.

Posveta Kazimira Katalinića

KATALINIĆ, Kazimir, političar i publicist (Sušak, 4. III. 1927). Gimnaziju polazio u Sušaku, Senju i – izbjegnuvši 1945. u Italiju – u logoru Fermu te maturirao 1947. u Rimu, a kemiju diplomirao 1960. u Buenos Airesu. Nastanio se u Argentini, gdje je bio činovnik u Ministarstvu javnih radova 1948–60, analitičar u njegovu laboratoriju, potom upravitelj laboratorija u poduzećima »Santiquin« u Buenos Airesu 1963–64. i »Reysol« u Zarateu 1964–67. Najposlije bio profesorom kemije, fizike i matematike u srednjim školama u Floridi i Merlou. God. 1954. pristupio je Hrvatskoj republikanskoj stranci (HRS) I. Oršanića, u kojoj je bio član GO (od 1957), tajnik (od 1958) te – nakon što je u RH registrirana kao Hrvatska republikanska zajednica – predsjednik 1991–96. Članke je objavio većinom u glasilu Republika Hrvatska (Buenos Aires 1957–62, 1964–77, 1979–91, Zagreb 1993–96, 1998–2001; suurednik od 1983. i glavni urednik 1994–96), a mnogi su – ponešto izmijenjeni – prikupljeni u knjige (Rađanje države; Argumenti) ili tiskani kao brošure u Buenos Airesu (Pluralizam u vanjskoj politici, 1970; Svrha i dužnosti emigracije, 1973; Hrvati i Srbi. Neprijatelji ili dobri susjedi?, 1982; Da li je Nezavisna Država Hrvatska bila naci-fašistička tvorevina?, 1987, te god. izmijenjeno španj. i engl. izd.; Hrvatske i srpske žrtve. 1941.–1945., 1988; Iskustva u borbi, 1988) i Zagrebu (Pogledi HRS na hrvatsku problematiku, 1991). U njima je iznio stranačka i vlastita gledišta kako je NDH – unatoč nedostatcima – bila izraz težnja hrvatskoga naroda; partizanski je pokret pak presudno pogriješio što nije srušio režim, nego državu, stvorivši Jugoslaviju, koja se mogla održati samo nedemokratskom vladavinom. Zbog toga su, među ostalim – prema njegovu sudu – Hrvati (u koje ubraja i bosanske muslimane) u II. svjetskom ratu i poraću pretrpjeli najveće gubitke, a iseljeništvo je zapala zadaća da održi politički pluralizam i u pogodnom trenutku pomogne oružanoj uspostavi samostalne demokratske države s istočnom granicom na Drini, koju se od kraja 1980-ih zamišljalo i kao zajednicu RH i BiH. Na tom je tragu osudio izjavu dijela iseljenih hrvatskih intelektualaca u rujnu 1968. u Granvillardu. Kao predstavnik HRS 1974. zauzimao se da se Hrvatsko narodno vijeće (HNV) utemelji kao nadstranačka udruga, u kojoj bi dopredsjednička mjesta u IO pripala HSS-u i Hrvatskomu oslobodilačkomu pokretu (HOP); poslije je triput biran za člana Sabora HNV, a bio je i njegov tajnik (1977; na koalicijskoj listi HRS, skupine Brune Bušića i muslimanskih predstavnika HOP) te predsjednik Nadzornoga odbora 1982–83 (djelatnost HNV prikazao je u knjizi Bože Vukušića, str. 64–81). Pisao je i u periodicima Libera (Buenos Aires 1959), Hrvatska misao (Buenos Aires 1961, 1968), Naš put (Toronto 1962–72; Hrvatski put, 1972–75; 1977–79), Rakovica (Buenos Aires 1976–78; urednik), Hrvatska budućnost (Canoga Park 1983–90), Journal of Croatian Studies (New York 1987–88), Studia Croatica (Buenos Aires 1987–88), Hrvatski iseljenički zbornik (1995–96), Marulić (1999), u Hrvatskoj borbi (Washington), Hrvatskom tjedniku (Saint Albans), Imotskoj krajini i Vjesniku te u zbornicima 50 godina Bleiburga (Zagreb 1995) i Međunarodni znanstveni skup »Bleiburg 1945.–1995.« (Zagreb 1997). U Buenos Airesu priredio je i predgovorom popratio Oršanićevu knjigu Vizija slobode (1979; skraćeno izd. Chicago i Stuttgart 1990) te sastavio Organizacijski priručnik Hrvatske republikanske stranke (1974, Sydney 1975; prema tim je uputama 1980-ih osobito razvio promidžbenu djelatnost audiokasetama) i brošure Hrvatska Republikanska Stranka (1973), Trebamo li stranaka? (1973), Most prema domovini (1976) te Vjenceslav Čižek. The Blind Dissenter (Windsor 1983; te god. franc., njem. i rusko izd.).