Woodman Marion: Napuštajući očevu kuću

Marion Woodman: Napuštajući očevu kuću 

Putovanje prema svesnoj ženskosti Kao jungovska analitičarka pod značajnim utjecajem "Velike majke" Ericha Neumanna, Marion Woodman jako dobro zna snagu kolektivnog nesvjesnog. Zbog toga podnaslov njene knjige, „Putovanje prema svesnoj ženskosti“, nije puka dopuna literarno obojenom naslovu, niti tek preciziranje onoga o čemu je u knjizi riječ, već je to direktni pokret suočavanja s onom silom koja, izdaleka, ili iz dubine, upravlja nama a da mi o tome, najčešće, ne znamo ništa. Ne, dakle, naprosto kontrapunkt naslovu – suprotstavljanje muške i ženske perspektive – već aktivni čin kojim autorica odlazi iz muške kuće da bi potražila nešto drugo, ono njoj svojstveno, a tako zatomljeno, ono žensko. Marion Woodman je, međutim, isuviše lucidna autorica da bi jedan zatvoreni princip (partijarhalni) zamjenila drugim zatvorenim principom (matrijarhat). Ulog odlaska iz očeve kuće je – sloboda. Osobno putovanje triju analizantkinja Marion Vudman – Kate, doktorantkinje književnosti, Mary, balerine i plesačice i Rite, kiparice – te tri studije slučaja, dakle, uključujući i životno putovanje same autoice i analitičarke, omogućuje nam dubok uvid u borbu neophodnu da se, u jednom patrijarhalnom društvu, ženska mudrost privede svjesti. Iako je svaka od priča ove tri žene neponovljiva, sve tri idu u istom pravcu: u susret harmoniji tijela i duha koju autorica naziva „svjesna ženskost“. U osnovi ove knjige nalazi se uzbudljiva analiza bajke braće Grimm "Retkozverka". Taj kratki tekst zaokupio je Marion Woodman u tolikoj mjeri da je, na ovaj ili onaj način, ogroman dio svoje stvaralačke energije posvetila motivima za koje nismo ni znali da postoje u tome tekstu. Bajci braće Grimm autorica prilazi kao drevnom tekstu koji zna više od nas samih, a na nama je da ga tumačimo, razumijemo i, možda, shvatimo njegove pouke. Kombinirajući tehnike tumačenja snova s tehnikama tumačenja književnog teksta, ona križa perspektive, preklapa i poklapa interpretacije, krči nove puteve razumijevanja. Koristeći "Retkozverku" kao arhetipsku putnu mapu, Marion Woodman pokazuje čitatelju kako da Kateinu, Maryjinu i Ritinu priču upotrebi kao vodiče u preobražajnom procesu koji se odvija i u njemu samom – s analitičarem ili bez njega. Utoliko bi jedna od pouka, izražena riječima same Marion Vudman, možda mogla glasiti: „Glavni paradoks svakog putovanja jest svijetlo u tami“. Zato, usudi se izaći iz očeve kuće i krenuti na put.