Volf Miroslav: Mostovi vjere - biblijske meditacije i teološke studije

Miroslav Volf: Mostovi vjere - biblijske meditacije i teološke studije

"Kako bih čitatelju pomogao da bolje shvati ove tekstove, potrebno je iznijeti kratki autobiografski ocrt mojega rada u kršćanskim zajednicama i mojemu pregalaštvu u teologiji. Sve je to išlo pod ruku s nastankom tih tekstova te im je prethodilo.

Intelektualno sam oživio i otkrio sam teologiju u dobi od 16 godina, 1972. godine. Dogodilo se to ubrzo nakon što sam napustio svoju tihu pobunu protiv vjere i poziva mojih roditelja. Otkrio sam blago kršćanske vjere. Ključna osoba u mojemu intelektualnom razvoju u to vrijeme bio je moj šogor, dr. Peter Kuzmič – pametan, karizmatičan i vizionarski mladić, vodič za kojeg mi nije palo na pamet da ga trebam i želim. Jedna od prvih knjiga koje mi je stavio u ruke – što je bio riskantan potez – bila je Mudrost Zapada Bertranda Russella, u hrvatskom prijevodu (1970.). Bio je to moj uvod u filozofiju. Nisam siguran što me je uvelo u teologiju, no prva nezaboravna knjiga koja spada pod taj opis bila je knjiga C. S. Lewisa Elementarno kršćanstvo koju sam čitao u engleskome izvorniku. (Mislim da sam imao sreće jer i Russell i Lewis nisu bili samo sjajni intelektualci, već i odlični pisci!). Te dvije knjige – prva strastvenoga ateiste i druga obraćenika od ateizma koji je postao apologeta kršćanske vjere – postavile su me na put neformalnog proučavanja filozofije i teologije tijekom posljednje dvije godine mojega srednjoškolskog obrazovanja. Ono se uglavnom odvijalo tijekom kasnih sati, vikendima, a često i do ranoga jutra. Od samoga početka sam se odmaknuo od Russellova ateizma i Lewisova kršćanskog platonizma.

Gutao sam knjige, djela popularnih evanđeoskih pisaca i utjecajnih neevanđeoskih teologa. U protestantskoj teologiji, prvo čega sam se uhvatio bile su rane knjige Wolfharta Pannenberga, Objava kao povijest, Isus: Bog i čovjek i Osnovna teološka pitanja. Prvi pokušaj pisanja teološkoga teksta – u dobi od 17 godina – ticao se aspekta njegove teologije. Naravno, nisam bio spreman na taj poduhvat, no gorljivo sam se hrvao s Panennbergovim sjajnim idejama. Još jedan mislilac mi je postao važan prije završetka srednje škole: Joseph Ratzinger i njegov Uvod u kršćanstvo. Na istu temu je držao predavanja u Tübingenu u proljeće 1967. (Rukopis tih predavanja još uvijek se nalazi u teološkoj biblioteci u Tübingenu). Knjiga je objavljena 1968., a danas se smatra klasikom katoličke teologija toga razdoblja. Pročitao sam je 1973. u hrvatskom prijevodu – bolje je reći, pomno sam je proučavao, čemu svjedoči šuma debelo podcrtanih rečenica u toj knjizi. Konačno, nakon što se moja obitelj preselila iz Osijeka u Novi Sad kada sam imao pet godina, kako bi moj otac postao pastorom u pentekostalnoj crkvi u tome gradu, bio sam izložen i pravoslavnoj teologiji. U to mi je vrijeme postala važna verzija pravoslavlja Fjodora Dostojevskog; sjećam se da sam Braću Karamazove pročitao u 36 sati, gotovo bez imalo sna. Ranih 1970-ih čitao sam i cjelokupni prevedeni opus Hermana Hessea – djela kao što su Igra staklenim perlama  i Siddharta – koje su me odvele u svijet mišljenja i duhovnosti onkraj granica kršćanstva. Od samih početaka, moje kršćansko usmjerenje bilo je široko. U svojoj srži bilo je protestantsko i evanđeosko, no ekumenski otvoreno i izloženo mudrosti iz mnogih izvora."