Upanišade

Upanišade

Drevni hinduistički spisi

Upanišadi (sanskrtski upanišad: skrovita pouka, besjeda, od upa: blizu + ni: dolje + ṣad: sjesti do, blizu, uz koga, do nogu), indijski tekstovi filozofskog ili vjersko-spekulativnoga sadržaja, često pjesničkoga izraza. Nastajali su usmenom predajom, vjerojatno od VIII. st. pr. Kr. pa do početka kršćanske ere; pripadaju kraju vedske objave pa se nazivaju i vedānta (sanskrtski: kraj Vede). Sadrže metafizička, psihološka i filozofska naučavanja koja spoznaju o najvišem bitku, o pravoj prirodi čovjeka i najdubljim istinama svijeta stavljaju iznad obreda kakav zastupa prethodna vedska tradicija i kakav prikazuju brāhmaṇe (vedski obredni komentari koji sadrže upute za obavljanje obreda i tumačenja njihova smisla). Smisao je naziva upanišadi sadržan u načinu na koji učitelj odabranoga učenika, koji mu u povjerljivu razgovoru sjedi do nogu, upućuje u nauk. Otuda potječe i tumačenje upanišadi kao tajnoga nauka, pa se nazivaju i rahasya (tajna, skrovitost). Od gotovo 300 sačuvanih, samo se 14 upanišadi (prema kronološkomu poretku njemačkoga indologa Paula Deussena) smatra proizašlima iz starih vedskih škola, odnosno autentičnima. Dijele se u tri skupine, prema sadržaju i starosti: najstarije (Brhadāraṇyaka, Chāndogya, Taittirīya, Aitareya, Kaušītaki i Kena), potom nešto mlađe (Kāṭhaka, Īśā, Śvetāśvatara, Muṇḍaka i Mahānārāyaṇa) te najmlađe (Praśna, Maitrāyaṇīya ili Maitrāyaṇī i Māṇḍūukya). Smatra se da su najstarije nastale između VIII. i VI. st. pr. Kr.; očuvale su se u proznom obliku, a po kompoziciji i stilu bliske su brāhmaṇama, osim u završnim dijelovima u kojima se razvija samostalan filozofski nauk, odijeljen od obreda. Druga skupina što se očuvala u stihu, ili mješavini stiha i proze, posve je neovisna o vedskom obredu i svjedoči o razvoju teističkih kultova (Rudre ili Śive) te pokazuje bliskost s potonjim filozofskim sustavima sāṃkhye i yoge. Najmlađa skupina pisana je opet u prozi, razvija dalje pojam obrednoga karmana, raspravlja o duševnim stanjima budnosti, o snu, spavanju bez snova te razmatra simboliku svetoga sloga om (auṃ) itd. – U upanišadima bitne analogije mikrokozmosa i makrokozmosa razvijaju se iz obrednih razmatranja analogije dijelova žrtve s dijelovima svijeta. Tako se smatra da petorim unutrašnjim moćima, nazvanima »dahovi« po jednoj od njih, odgovaraju petora vanjska božanstva (vidu sunce, sluhu strane svijeta, dahu vjetar, duhu mjesec, a riječi oganj). Smrću se te moći udružuju s božanstvima, no i nadalje ostaje čovjekovo sepstvo, ātman. Takvo se tumačenje ātmana nalazi u najstarijim upanišadima, a pripisuje se velikim učiteljima (Yājñavalkya Vājasaneya i Uddālaka Āruna). U njima se nauk iznosi u obliku dijaloga, kao rasprava među učiteljima i učenicima pa imaju formalne sličnosti s budističkim suttama i platonovskim dijalozima. Najstariji upanišadi (nastali do sred. I. tisućljeća pr. Kr., a kao književna vrsta nastajali su i znatno poslije), postavljaju mnoga pitanja i daju odgovore na filozofski način pa se smatraju najstarijim djelima indijske filozofije te imaju sličnu ulogu kao predsokratovci u grčkoj filozofiji. – Upanišadski tekstovi, zasnovani na Vedi, sadrže osnovu filozofskoga mišljenja (darśana), na kojem se temelji vedāntinski smjer indijske filozofije. Središnje naučavanje proizašlo je iz spoznaje (jñāna), a ne više iz (vedskoga) obrednog čina (karman), i glasi da je ātman, besmrtno počelo osobe (čovjekovo sepstvo, najdublja bit čovjekova), istovjetan s brahmanom (sveta riječ, transcendentni apsolut, nedvojstven i neizreciv, bitak, bit svijeta). To naučavanje sažeto je u znamenitu izričaju tat tvam asi (»to si ti«, iz Chāndogye): brahman objavljuje, izriče ātman i istobitan je s njime. Spoznaja (jñāna) toga jedinstva rezultat je vlastita čovjekova napora i oslobađa ga od smrtnosti, dok ga obredno žrtvovanje činjenjem (karman) vezuje svojim prolaznim svojstvima te uvjetuje njegova ponovna rođenja i smrti u budućim životima. Na taj način upanišadi isključuju nadmoć obreda i na mjesto obredne žrtve stavljaju znanje. – U Europi su upanišadi ostavili snažan dojam već nakon prvoga prijevoda koji je (s perzijskoga) na latinski ostvario francuski iranist A. H. Anquetil-Duperron (1731–1805) pod nazivom Oupnek’hat (1801–02).