Harvey David: Pobunjeni gradovi

David Harvey: Pobunjeni gradovi

Mi živimo u eri gdje ideali ljudskih prava zauzimaju središnje mjesto, kako u političkom, tako i u etičkom smislu. Ogroman dio političke energije ulaže se u promoviranje, zaštitu i artikuliranje njihovog značaja u izgradnji boljeg svijeta. Najvećim dijelom, koncepti koji cirkuliraju su individualistički i zasnovani na vlasništvu, i kao takvi ničim ne ugrožavaju hegemonističku liberalnu i neoliberalnu tržišnu logiku ili neoliberalne modele zakonitosti i državne akcije. Uostalom, mi živimo u svijetu u kojem prava privatnog vlasništva i profitne stope istiskuju sve druge koncepcije prava koje se uopće mogu zamisliti. Ali, postoje okolnosti u kojima ideal ljudskih prava poduzima kolektivni zaokret, kao kada prava radnika, žena, gey populacije i manjina dolaze u prvi plan (primjerice pokret građanskih prava koji se pojavio u SAD 1960-ih godina, koji je bio kolektivan i imao globalni utjecaj). Takve borbe za kolektivna prava su periodično donosile važne rezultate. Ovdje bih želio istražiti jedan drugi vid kolektivnog prava – pravo na grad u kontekstu oživljavanja interesa za ideje Henrija Lefebvrea o tom pitanju, kao i pojavu svih vrsta društvenih pokreta širom svijeta koji sada traže takvo pravo. Kako se, dakle, ovo pravo može definirati? Grad, kao što je jednom napisao znameniti urbani sociolog Robert Park, predstavlja „čovjekov najdosljedniji i, u cjelini, njegov najuspešniji pokušaj da rekonstruira svijet u kojem živi prema svojim željama. Ali, ako je grad svijet koji je stvorio čovjek, to je svijet u kojem je on od tada osuđen da živi. Na taj način, indirektno i bez ikakvog jasnog osjećaja prirode svog zadatka, čovek je kroz izgradnju grada rekonstruirao samog sebe.“  Ako je Park u pravu, tada pitanje kakvu vrstu grada hoćemo ne može biti razdvojeno od pitanja kakav tip ljudi želimo biti, za kakvim vidovima društvenih odnosa tragamo, kakav odnos prema prirodi njegujemo, za kakvim načinom života žudimo i kakvih estetskih vrijednosti se pridržavamo. Otuda je pravo na grad daleko više od prava individualnog ili grupnog pristupa resursima koje grad utjelovljuje: to je pravo na mijenjanje i preosmišljavanje grada u sve većoj mjeri u skladu s našim najiskrenijim željama. Pored toga, to je kolektivno, a ne individualno pravo, jer preosmišljavanje grada neizbježno zavisi od izražavanja kolektivne moći nad procesima urbanizacije. Sloboda da gradimo i obnavljamo sebe i naše gradove je, kako bih želio ovdje istaknuti, jedno od najdragocjenijih, a opet najzapostavljenijih naših ljudskih prava. Kako da na najbolji mogući način izrazimo to pravo?