Waldenfels Bernhard: Osnovni motivi fenomenologije stranog

Bernhard Waldenfels: Osnovni motivi fenomenologije stranog

Nakon uspjelih ukazivanja na svoje osnovne misaone motive filozofima najčešće polazi za rukom da istovremeno obave dva važna posla. Približavaju se široj čitateljskoj publici i dodatno osvjetljavaju ono što su do tada učinili. Stječu nove poklonike, a starim štovateljima pomažu da dodatno razjasne i zaokruže stečena saznanja. Otuda su i Platonov Fedon, Aristotelov Protreptikos, Kantova Prolegomena, Hegelova Propedeutika do danas gotovo jednako atraktivni kako početnicima, tako i onima koji su poodmakli u stvarima filozofije.

Prikazivanje središnjih misaonih motiva iskazuje upadljive srodnosti s tekstovima čija svrha se prije svega sastojala u nastojanju da se za filozofiju zainteresiraju i oni koji ne mare za nju. Naime, mjerodavni "nagovori" na filozofiju su uvijek nešto više od nagovora, budući da njihov značaj postaje krajnje upitan ukoliko nam ne nagovijeste i srž određenog filozofskog stanovišta. Slijedom toga, i prikaz osnovnih motiva neke filozofske pozicije postaje relevantan tek ako donosi nešto više od puke provokacije koja nas usmjerava da se njome podrobnije pozabavimo.

Doista, obvezujući moment prilikom izlaganja osnovnih motiva za svakog mislioca od formata se krije u nužnom iskoraku iz zavođenja, u nadmašivanju sofističkih zamki samoreklamiranja. Kada je pak riječ o čitateljima, njihova mjerila se svakako oslanjaju na stupanj podudarnosti izvjesnih misaonih motiva s njihovim vlastitim duhovnim potrebama. Za razliku od bulevarskog tiska koji svojim naslovnim stranicama privlači publiku navodeći senzacionalne motive i razloge, kako bi neki misaoni motiv zaslužio status filozofskog on prvensteno mora iskazati zavidan nivo suglasnosti s najvišim dometima filozofskog mišljenja i vodećim duhovnim strujanjima svog vremena. Iz te perspektive postaje sasvim razumljivo zbog čega je filozofija umjesto simulacije izvanrednog i neobičnog uvijek radije simpatizirala stabilno, provjereno, trajno i pouzdano. U tom smislu teret dokaza neminovno preuzima svaki inovativni pokušaj, a to se pogotovo odnosi na projekt čija namjera je afirmacija značaja nesvakidašnjeg, izvanrednog i neobičnog, pri čemu se sva tri pridjeva mogu povezati s iskustvom stranog. Dozvola trajnog boravka među filozofskim problemima stječe se neobično teško.

Motivi o kojima govori Waldenfelsova knjiga mogli bi se grupirati oko problema konačnosti, vremenitosti, tjelesnosti, pažnje, kulture i responzivnosti. Pri tom valja upozoriti kako bohumski fenomenolog ne namjerava legitimizirati sebe u smislu izvornog promotora tih motiva kao ključnih filozofskih problema, nego nastupa znatno skromnije. Njegova vodeća namjera je prikazati polazišta svoje vlastite fenomenologije stranog. Istini za volju, među navedenim motivima filozofiji nije poznata samo responzivnost, čiji korjeni su vezani za dvadesetstoljetnu medicinu i biologiju, dok svi ostali u većoj ili manjoj mjeri predstavljaju priznatu tekovinu filozofskog mišljenja. Imamo li to u vidu, shvatit ćemo kako osnovni motivi Waldenfelsova mišljenja nisu sasvim nepoznati, pa samim tim ni novi. Novina njegovog fenomenološkog postupka krije se u osvjetljavanju nasljeđenih motiva u horizontu stranog. Međutim, nije li strano upravo instanca koja nam stvari prije zatamnjuje nego što ih osvjetljava, nije li sfera prisnog, izvjesnog i poznatog još od Aristotela, a naročito od Descartesa preporučena kao jedino stabilno uporište prilikom misaonog upuštanja u tuđe, neizvjesno i nepoznato? Štoviše, opravdano se nameće pitanje može li strano, s obzirom na svoju nepristupačnost, poslužiti kao polazište za izlaganje bilo kakvih filozofskih motiva?