Hoič Samuel: Sollen wir Magyaren werden

1.500,00kn Dostupno
  • AutorHoič Samuel
  • Izdavač-
  • Šifra32946
  • Broj stranica92
  • Godina izdanja1833
  • Dimenzije11x18.5 cm
  • Mjesto izdavanjaKarlovac
  • PismoLatinica
  • StanjeDobro
  • UvezTvrdi
Podijeli:

Sollen wir Magyaren werden

Hoič Samuel

Domoljúb Horvatovich (Samuel Hojč): Sollen wir Magyaren werden Fünf Briefen geschrieben aus Pesth an einen Freund an der Theis von D. H. Ex-libris Dubravčić Ličnost i rad Samuela Hoiča. — Uz stotu obljetnicu hrvatskog preporoda. Tko je autor političke brošure: „Sollen wir Magyaren werden?"(1833.—1933.) Političke brošure prve polovine prošlog vijeka u Austro-Ugarskoj uzete kao cjelina predstavljaju kaos najrazličnijih ideja, dobrih i nezrelih, državničkih i naivnih, radikalnih i reakcionarnih, trijeznih i fantastičnih; stoga je taj kaos nemoguće uhvatiti u jedinstveni krug ideja. Zajednička karakteristika svih opozicijskih brošura bila je jednodušni otpor protiv redarstvenog i apsolutističkog duha Metternichova sistema i gotovo sveopća sklonost prema doktrinarstvu, toj najsimpatičnijoj slabosti idealista — liberala.1) Iz shvatljivih razloga te su brošure izlazile anonimno ili pod pseudonimom. Tako se ne zna, ni tko je autor brošure »Slaven, Russen, Germanen«, koja ima na naslovnoj strani godinu izdanja 1843. Pripisuje se dru Jordanu i Karelu Mosaku Klasopolskom. Opozicijske brošure borile su se u glavnom za uzvišena načela, dok su vladine bile gotovo sve slabe i neuvjerljive. Bilo je i glupih vladinih brošura. Od tih je svakako najgluplja: »tiber Kroatien als eine durch Unterjochung erworbene ungarische Provinz und des Konigsreiches Ungarn wirklichen Theil«, (Leipzig, Fr. Kohler, 1844.). Vladin policijski sistem prve polovice 19. vijeka nije poznavao naroda, poznavao je samo podanike: nije poznavao ni velikih cjelina, koje žive vlastitim jedinstvenim duhovnim životom, poznavao je samo pojedince, držane u zajednici verigama zakona i redarstvenih propisa. Strah od revolucije izazvao je u austrijskog cara strah od ustavnosti i od bilo kakvog sudjelovanja naroda u vladi. Car Franjo je vjerovao u božansko porijetlo vladarske moći i bio je uvjeren, da svaki oblik suradnje s narodom mora svršiti katastrofom vlade. Bio je potpuni apsolutist, htijući da sam o svemu odlučuje. Metternich je pisao godine 1825. austrijskom ambasadoru Esterhazvju u London slijedeće: »La politique de sa Majeste Imperiale a toute la valeur d'une religion.« U ovom članku valja se pozabaviti brošurom »Sollen wir Magyaren werden?«, koja je prije stotinu godina izašla u Karlovcu, tom »najnarodnijem gradu Hrvatske«. Značenje Karlovca kao kulturnog i nakladnog središta ocrtao je F. C. u članku »Grad Karlovac u ilirskom preporodu«2): »Sin karlovačkog »maira« Juraj Sporer štampao je godine 1823. kod Prettnera u Karlovcu »Almanak ilirsk' za god. 1823.« Mirko Lopašić, (otac historika Radoslava Lopašića), štampa u to doba kod Prettnera pjesme, u kojima slavi sve veće političke i kulturne događaje. God. 1810. štampa »Pisma velikome Francie Maressalu od Marmonda«, a god. 1823. »Pozdrav Horvatov karlovačkih svome velikomu domorodcu g. biskupu zagrebačkome Maksimilijanu Vrhovcu«. U to predilirsko doba sa prvim preporodnim drhtajima, kad gomile hrvatskoga naroda bijahu uspavane, okamenjene, bez duševnoga života i bez nacionalnih žila kucavica, štampano je u Karlovcu više knjiga, u kojima ima svijetlih zrnaca, izbačenih iz probuđenih duša. (Iz tih knjiga se vidi, da je Karlovac imao tiskaru prije 150 godina, koju je god. 1822. kupio Prettner od Waitza, a god. 1809. otvorena je i druga tiskara pod imenom »Civil i militarsko knjig pritiskarje«.) Na kulturno i nacionalno pomlađivanje Karlovčana u ilirskom smjeru i mentalitetu nije mogla ostati bez jaka utjecaja činjenica, da su baš u Karlovcu god. 1832. štampane dvije najznačajnije knjige ilirskoga preporoda: knjiga grofa Janka Draškovića »Dissertacija« — taj prvi »Credo« političkog vjerovanja Iliraca, u kojem je bio prvi udarac lomu političkih veza Hrvata i Mađara — i knjižica mladog svećenika Josipa Kundeka »Reč jezika narodnoga«, u kojoj je bolno zaviknuo taj mladić pučanin: »Je li nije, sinki, vama to sramota, da je v špotu živem jezikom lepota?« Te knjižice, u koje su bile u Karlovcu utisnute velike ideje, utisnule su u duše Karlovca svu toplinu i svjetlost tih ideja.« Slijedeće je godine objelodanjena u Karlovcu značajna knjižica »Sollen wir Magyaren werden?«,8) koja je naišla na simpatije svih nemađarskih naroda. U »Obzoru« sam prije nekoliko godina priopćio rezultate slovačke nauke o autoru brošure. Trebalo je da prođe gotovo stotinu godina, da se nesumnjivo utvrdi, tko je autor te brošure. Od hrvatskih se učenjaka prvi pozabavio s tim pitanje dr. Gjuro šurmin u svom članku »Sudbina jedne brošure«.4) šurmin je vrlo savjesno iznio sve, što se u nas pisalo o toj brošuri, ali nije mogao otkriti pravog autora, te je brošuru krivo pripisivao Kollaru. Evo što piše dr. Gj. Šurmin: E. I. Tkalac u svojoj knjizi »Jugenderinnerungen aus Kroatien« str. 243. pripovijeda, da je god. 1832. knjižica anonimnoga pisca »Soilen wir Magvaren werden? Sechs Briefe geschrieben aus Pest«, tiskana u Karlovcu kod Prettnera, bila od velikoga zamašaja, a izašla je u oči otvorenja požunskog sabora 1832. — dakle po prilici u isto doba s Draškovićevom Disertacijom. Tkalac navodi, da je knjižicu imao na cenzuri cenzor karlovački, franjevac pater »Aurelius Hoerman«, onaj isti cenzor, koji je dopustio i 1826. godine Gaju, da izda knjižicu »Die Sehlosser bei Krapina«. Poznato je, da je Gaja odbio u Varaždinu cenzor, zagrebački isusovac Klohammer. Tkalac na str. 245. pripovijeda, da je Hoermann, po rodu Bavarac, navukao sebi na glavu kao cenzor one brošure anonimnoga pisca istragu, koja ga je riješila službe cenzorove. Knjižica je naime doživjela u kratko vrijeme tri izdanja, a sva tri je odobrio pater Hoermann. »U Pešti je brošura izazvala pravo preneraženje, a bečku su vladu okrivljavali, da je u tajnom sporazumu s piscem izdajničke knjige, kojoj je kraljevski cenzor dao svoj imprimatur«. Knjiga je na protest bečke vlade bila i zaplijenjena, ali su se mogla samo dva primjerka trećega izdanja zaplijeniti, jer je sve drugo bilo rasprodano. Za pisca nijesu mogli doznati, a u tome je ta knjižica zanimljiva. Dakako, da je odgovor na pitanje: Sollen wir Magyaren werden? bio negativan. Sam Tkalac (244. str.) piše, da je mišljenje o autoru te brošure bilo različno. Mogao bi biti i Čaplović, ali se Tkalcu činilo, da bi je mogao pisati Jan Kollar. Još god. 1853. u »Kolu« IX. 47 napisao je Mirko Bogović, da je Kollar pisac ove brošure. Mich. Horvath (u njem. prijevodu od Novellija) u svojoj knjizi »Funfundzwanzig Jahre aus der Geschichte Ungarns« (1823.—1848.) I. 463. ne zna pravo, da li je Gaj ili Kollar bio onaj, koji je poslije otvorenja sabora od 1832. izdao ovu knjižicu. Kod proslave pedesetgodišnjice hrvatskog preporoda prof. T. Smičiklas u svojoj raspravi »Hrvatska narodna ideja« (Rad 80. str. 47) govoreći o Draškovićevoj »Disertaciji«, koja je odštampana u istom Radu uz njegovu raspravu, reče: »Ova ista knjižica (Disertacija), pisana žarkim patriotičkim duhom, izašla je i na njemačkom jeziku pod drugim naslovom, koji jasnije pokazuje namjeru plemenitog grofa — pod naslovom: »Sollen wir Magyaren werden?« (najprije u Leipzigu a poslije u Karlovcu 1833.) i doživila je za najkraće vrijeme više izdanja.« Dakako, velim, da od ovoga ne stoji ni jedna riječ, pa je uzaludno pozivanje i na pismo Vj. Babukića od 1833. mjeseca travnja, odakle na str. 61.—63. u Smičiklasovoj brošuri »život i djela Vj. Babukića« tek toliko doznajemo, da je Babukić poslao brošuru u Požegu, molio, da je pažljivo čitaju, i da se već »nemore dobiti. Ja sam taki u početku dvie ugrabil, jednu zadržajem,« a drugu šalje profesoru Franikiću. U Spomenknjizi je to dakako ispušteno. U »Građi za povijest književnosti hrvatske« knj. II, 213 (1899.) spominje prof. M. šrepel, da je Antun Vakanovie 1838. »u Kariovcu objelodanio sa pseudonimom »Domoljub Horvatović« znamenitu brošuru zadahnutu žarkim slavenskim čuvstvom, Sollen wir Magyaren werden? koja je u velike ugodila rodoljubivim čitateljima«. Šrepel je to sigurno napisao u povodu izjave Tkalčeve u spomenutoj knjizi na str. XIII., gdje Tkalac odustaje od mišljenja, da je brošuru pisao Koilar, nego da se kod smrti Vakanovićeve (1894.) pronašlo, da je Vakanović pisac te brošure. Šurminu su poznata dva izdanja ove knjižice. Jedno ima ovaki natpis: »Sollen wir Magyaren werden? Fiinf Briefe geschrieben aus Pesth an einen Freund an der Theis, von D. H. Karlstadt, Gedruckt bei Johann N. Prettner, 1833.« s potpisanim predgovorom od 1. veljače 1833., a potpisao ga »Domoljub Horvatović«. Ima u svemu 92. str. Drugi primjerak ima na prvom listu sve, kako je i prije spomenuto, samo mjesto »Fiinf Briefe« ima »Sechs Briefe geschrieben aus Pesth an einen Freund an der Theis, von D. H.. Dritte vermehrte und verbesserte Ausgabe.« Tiskano u Karlovcu 1833., no na prvom listu na drugoj stranici stoji »Sine ira et studio. Tacit.« Sechster Brief ide od 92.—102. str., čega Murko nije vidio, jer je imao starije izdanje u ruci. U Intelligenzblattu« Agramer polit. Zeitung (od 25. svibnja 1833.) nalazi se oglas brošure, ali sa »Fiinf Briefe«, u 8°. To je neko vrijeme poslije, kako je knjižica izašla. Eno dne 4. lipnja 1833. piše Đ. Drag. Rumy o toj brošuri Stratimiroviću: »Beachtung verdient die dagegen (gegen die Magjarisierung) vor kurzem erschienene Schrift: Sollen wir Magyaren werden?« (Jagić, Pisma II., 776. 1897.). prema tome su podaci Tkalčevi, da je izišla 1832. nepouzdani, dok »imprimatur« može da bude iz god. 1832., a ono »Sechs Briefe« je označeno kod Tkalca po trećem (ili može biti i drugom?) izdanju. God. 1833. progovorio je u »Luni« str. 220. prijatelj Slovena, a naših Ilira napose, pravnik profesor Dragutin Rumy o toj knjižici. Njegovim je člankom jasno utvrđeno mišljenje Murkovo, da je pisac protestant, da je rođeni Slovak, a po stilu je sasvim lako moguće držati, veli dr. Šurmin, da je Kollar autor ove knjižice. Naši su Ijudi s pravom isticali, da je ova knjižica izazvala mnogu dobru pojavu za narodno pitanje u Hrvatskoj u ono tmurno doba. O tome se ne može ni sumnjati. »Ost unđ West« 1862. u ožujku pripovijeda, da je »aussergewohnliche Wirkung« te brošure i bečku vladu dovelo na pravi put u promatranju događaja, pa je za to hrvatska stvar i počela uspijevati od ovoga vremena (Horvath o. c. I. 470.). Srbin »Simeon Schityar velikokupac iz Becsa u Pesti« poslao je Gaju list pisan 18. kolovoza 1833., u kojem mu piše, da je njegovo Slavoglasje i Draškovićevu brošuru poslao braći, neka vidi srpski svijet »kako bratya njina Horvati blagorodno od naredenija zloumni Asiata svoju svetinyu brane, i kako se ne stide zelom swetu istinu ispovediti. Swesu te knyige (kao schtoste viditi mogli) u prwom naschem Ljetopisu dasu izischle oznacsene, samo skoda schtose prevesti i pecsatati ovde nemogu — No dosta su nas nascha bratya jedinorodczi Horwati oswetili. »Sollen wir Magyaren v/erden? ucsini tsudo«. Tako eto trgovac onoga doba sudio o tome. U odličnoj svojoj slovenskoj studiji »Početek Gajevih »Novin« in »Danice«. Po novih virih« spominje dr. Matija Murko, da je »imenito brošuro, trikrat izdano »Sollen wir Magyaren werden« (Karlstadt, 1833, 8°, 92 str.) napisao Jan Kollar.5) Ta brošura nikako ne zaostaje za Kollarovim djelom »iiber die literarische Wechselseitigkeit zwischen den verschiedenen Stammen und Mundarten der slavischen Nation« (Pest, 1837.). Paralela ide, veli Murko dalje, jer okosnicu te brošure nalazinio i u predjašnjem jednom članku, i to u »Ljetopisu Matice Srpske III. (1827.) str. 132.—152. pod natpisom »Njekoliko rečij o tom, kako se Slaveni u Vengerskoj madžariziraju«, koji je zatim prešao i u »Danicu« (I. 1835. br. 23.—25.). U »Ljetopisu« se poziva bezimeni pisac na »uberlieferungen der Geschichte unserer Zeit« od Zschokke Aarau 1820. U godištu 1821. (ne 1820.) Zschokkljeva časopisa nalazimo na str. 552.—558. članak »Etwas iiber die Magyarisierung der Slaven in Ungarn«, koji je preradjen i dopunjen prešao u »Ljetopis«. Sve je to prema Murku Kollarovo. Sam Murko ističe, da se iz sadržaja razabira, da ju je pisao protestantski Slovak, koji je poznavao Srbe. Ideje i slog te sjajne brošure odlučno da odavaju Kollara. Jan Kollar je često ustajao protiv ugnjetavanja Slavena, ali gotovo uvijek je pri tom mislio na neopravdanu hegemoniju Madžara u Ugarskoj. To je ispravno osjetio T. G. Masaryk: »Kollar opisuje borbu Slavena s Nijemcima u svoj snazi i nehotice ima pred očima nepovoljni odnos Slovaka i Madžara; odatle život i kolorit pjesničkih slika i pojrnova o ponijemčivanju i odnarođivanju; u Českoj i Moravskoj tako snažnoga narodnog osjećaja nasilnosti nije ni moglo biti«. A upravo de facto prije toga nego je napisao svoje propovijedi o dobrim svojstvima, Kollar je objelodanio plameni članak »Etwas tiber die Magyarisierung der Slaven in Ungarn« (1821.). Te činjenice mnoge su sklonile na pomisao, da je Kollar te misli preradio i proširio u brošuri »Sollen wir Magvaren werden?« (Karlovac 1833. str. 92.). Tako su mislili prvaci današnje slavistike dr. Matija Murko i dr. Jan Jakubec (Literatura česka XIX. stol. II. 2. vyd. str. 339.). Kollarovo je autorstvo te brošure istakao i dr. Miloš Weingart u kojega je redakciji izašlo Kollarovo djelo: »Rozpravv o slovanske vzajemnosti« (Slovansky ustav, Praha 1929. str. XV.). U istom djelu na koncu (str. 241.) ipak priznaje Weingart, da je dr. Aibert Pražak sa šest dokaza nepobitno dokazao, da je autor te brošure slovački evangelički župnik Samuel Hoič (1806.—1868.). Pravom dodaje Weingart, da se lako može utvrditi idejna suvislost između Hoičeva brošure i Kollareva mišljenja. »Možda je — veli dalje — Hoič napisao svoju brošuru sa Kollarovim znanjem ili u sporazumu s njim«. I poslije nesumnjivo utvrđenog da je Hoič autor te brošure, ipak se ruski učenjak V. A. Francev (Zagrebački »Sveslavenski zbornik« 1930. u članku »J. Kollar i ruski učenjaci u Zagrebu god. 1840.—1841.) i dalje drži teorije, da je Kollar autor brošure »Sollen wir Magyaren werden?«. Francuski učenjak Emile Haumant6) pripisuje tu brošuru Janku Draškoviću. U londonskoj slavističkoj i Istočnoevropskoj reviji »The Slavonic Review« (lipanj 1931.) ocjenjuje njezin urednik profesor R. W. SetonWatson novo djelo Emila Haumanta »La Formation de la Yougoslavie« i prigovara francuskom učenjaku, da je brošuru »Sollen wir Magyaren werden?« pripisao grofu Draškoviću; Seton Watson bilježi, da je autor te brošure Jan Kollar. Knjižara Karla Zinka u Pragu priređuje često aukcije vrijednih knjiga. Tako u aukciji pod imenom »Naš preporod« nudila je ta knjižara i brošuru »Sollen wir Magyaren werden?«, a kao autora je označila D. Horvatovića.7) Kollarovo autorstvo branio je J. Karasek oslanjajući se na mišljenje M. Murka (v. Archiv fiir slavische Philologie, g. 27. str. 154.—160., Kollars Antheil an politischen Broschiiren.). Autor prvog potpunog djela o ilirizmu, ruski učenjak, Platon Kulakovski (Varšava 1894.), zatim dr. Bogdanović u svojem »Pregledu književnosti hrvatske i srpske«, dr. M. Šrepel u svojoj raspravi o Janu Kollaru (u djelu »Slike Iz svjetske književnosti«, Zagreb 1891. izd. Matice Hrv. str. 105.—134.), te dr. Stj. Bosanac u svom članku u Kollarevoj spomenici (1893. Zagreb) — uopće ne spominju brošure »Sollen wir Magyaren werden?«. Dr. Jan V. Ormis ističe u svom članku »Dvije bilješke« (»Slovenske Pohl'adv«, Turč. sv. Martin, 1931. br. V. str. 333.), da je prvi dešifrirao autora brošure »Sollen wir Magyaren werden?« Hoitsy Pal, sin Samuelov. On je.naime g. 1896. za IV. svezak djela Szinnyeia (str. 988.—9.) dao o svom ocu Samuelu podatke, među kojima je na prvom mjestu naveo kao djelo svog oca: »Fiinf Briefe geschrieben aus Pesth an der Theiss von D. H. Karlstadt, 1833.« To je isto iznio u svom članku nestor slovačkih učenjaka i predsjednik Matice Slovačke Josef škultety.8) Profesor sveučilišta J. A. Komenskoga, dr. Albert Pražak izdao je zbirku svojih rasprava pod natpisom »Slovenske studie« (Sbornik filosoficke fakulty university Komenskeho v Bratislavč, roč. IV. č. 43., 1926.). U toj je knjizi sadržano deset rasprava, među kojima se nalazi i monografija pod natpisom »Samuel Hojč« (str. 55.—71.). Pražak je dijelom popravio, a dijelom nadopunio članke Jungmanna, Rieznera, Szinnyeia, Vlčka, Heidlera o životu i radu Samuela Hojča, (tako se Hojč najčešće sam potpisivao; piše se i ovako: Hoič, Hoits, Hoics, Hoitsch; Madžar Szinnyei piše ga Hoitsy. Mi pišemo prema Ormisovu tumačenju dosljedno Hoič). Život i rad Sameula Hoiča poslije A. Pražaka, temeljito je proučio dr. Jan V. Ormis, koji je u svom veoma zanimljivom kulturno-historijskom djelu »Iz slovačke narodne i književne prošlosti« (Prag, 1932., str. 59.—101.), objelodanio izvrsnu monografiju »Samuel Hoič«, po kojoj donosimo autentične podatke. Samuel Hoič rodio se 16. studenog 1806. u Brezni. Poslije svršene teologije postao je Hoič kapelan (1833.) kod superintendenta potiskog kotara Pavla Joseffyja u Tisovcu. Jozeffy ga je i posvetio za svećenika. Iz Tisovca je otišao za kapelana superintendentu banskog kotara Janu Sekerinimu u Bansku Bystricu. U štavnicu je došao 10. kolovoza 1836., gdje je ostao do 1840. Te je godine umro u Gornjoj Mičini u zvolenskom kraju župnik Jozef Krčmery, a na njegovo je mjesto došao Samuel Hoič. U Mičini je djelovao Hoič 19 godina. Godine 1859. zahvalio se na službi i otišao u Sapu u Peštanski kraj. Kao mičinski župnik Hoič se oženio za Amaliju kćerku Pavla Sekoviča, s kojom je imao osmero djece. S. Hoič je umro 1868. na svom imanju na pustari Vatya u Peštanskom kraju. Poslije madžarske revolucije objelodanio je Hoič dva njemačka članka u časopisu Hornyanszkog »Protestantische Jahrbiicher fiir Oesterreich«: »Beitrage zur Verfassungsgeschichter der protestantischen Kirche in Ungarn« (II.—III. 1855.—6.) i »Riickblicke auf die Stimmen iiber den Entwurf zur einer Koordinaticn der evang. Landeskirchen Ungarns« (IV., 1857.) Godinu dana prije nego se odrekao župničkog zvanja izdao je slovačku školsku knjižicu »Katekizam Doktora Martina Luthera« (na temelju Sv. pisma, Budimpešta 1858.). Pisao je i druge manje značajne stvari (kritike i referate). Pravom veli dr. Jan Ormis: »Najvažnije je Hoičev rad dvije političke brošure, izdane u vremenskom razmaku od deset godina; radi njih zaslužuje, da se spomene u slovačkoj književnosti i književnoj povijesti«. K tomu valja dodati, da Hoič upravo radi tih brošura zaslužuje, da se prikaže i hrvatskom čitalačkom općinstvn. Životopis Hoičev objelodanio je i Slavik u organu Matice Slovačke »Slovačkim pogledima« (1931. 570.) prema vizitacijskom zapisniku iz godine 1885. Literamo je Hoič radio veoma malo i uvijek epizodički. Hronološki je prva njegova politička brošura »Sollen wir Magvaren werden?«. Za autore te brošure, veli Ormis, smatrali su Hrvate Antuna Vakanovića, Janka Draškovićea ili Ljudevita Gaja. M. Murko držao je da je autor Kollar, ali pogrešno. Godine 1843., deset godina poslije svoje prve izdao je Hoič drugu svoju političku brošuru »Apologie des ungarischen Slavismus« (Leipzig 1843.). Ni tu se nije potpisao punim imenom, nego samo početnim slovima: S. H.,.., što se lako nadopunjuje s H(oits). I druga je brošura u obliku pisama kao i prva. Sadržava šest pisama upravljenih na Ljudevita Kossutha tadašnjeg urednika »Pesti Hirlapa«. Osuđujući u tim svojim brošurama madžarizaciju Hoič je eo ipso branio i hrvatska narodna prava. žalimo samo, da se Hoič poslije revolucije očito udaljio od slovačkog mišljenja (umjesto Hoič, počeo se potpisivati »Hoits«, što se razabire i po dopisivanju sa A. Sladkovičem, koje je Ormis temeljito proučio). Počeo je zanemarivati i slovački jezik u vlastitoj porodici. Sin mu Pavel ili madžarski Pal bio je već posve Madžar, koji se stidio da prizna svoje slovačko podrijetlo. U tom je svakako komad predprevratne slovačke tragike, koja se mutato mutandis javlja kod svih slavenskih naroda, pa i kod nas Hrvata. Ostaje otvoreno pitanje, koje nitko nije ni na uopće nabacio naime: kako je Samuel Hoič došao u vezu sa Antunom Vakanovićem odnosno, kako je njegova brošura štampana upravo u Karlovcu. Na to ću pitanje odgovoriti, kada stignem da proučim nekoje naše i slovačke arhive. Dr. Albert Pražak iznosi, da je Hoič uistinu autor te brošure: »Sollen wir...«, ove dokaze, koji utvrđuju gornju tvrdnju: 1. u bratislavskoj knjižnici šturovih đaka ima jedan eksemplar, koji je darovao Josef Milowuk g. 1837. Na tom primjerku popunjena je šifra H. sa Hoič. 2. Szinnyei u svojoj bibliografiji (IV. 918.) navodi među Hoičevim radovima na prvom mjestu »Fiinf Briefe aus Pesth an einen Freund an der Theiss von D. H. Karlstadt 1833.. 3. da je Hoič autor, govori i posebni oblik (pisma), koji je Hoič upotrijebio pod svojim imenom deset godina kasnije u brošuri »Apologie des ungrischen Slavismus« koja je i inače u vezi s prvom brošurom. 4. Hoičevo autorstvo dokazuje i drugi način apologičkih misli, njihov aktuelni karakter i bogatija sadržajna punoća, i različita izgradnja. 5. Hoič u kasnijoj svojoj brošuri »Apologie des ungrischen Slavismus« direktno se poziva na brošuru »Sollen wir..« da ne bi morao ponoviti ono, što je rekao g. 1833. 6. Mjerodavni dokaz Hoičeva autorstva je njegov vlastiti dopis Michalu Hlavačku u Levoč, pisan iz Tisovca 20. svibnja 1833. Taj se dopis nalazi u crkvenom arhivu evangeličke crkve u Levoču. Uz taj dopis Hoič je poslao Hlavačku i nekoliko primjeraka svoje brošure »Solien wir...«. U dopisu veli Hoič: »povjerljivo ti pišem, da sam ja autor te brošure, koju su izdali naši Slavenofili«. Hoič veli, da je brošuru napisao u tu svrhu, da književnim putem dokrajči madžarski bijes, koji prijeti, da uništi naš jezik i narod. »Hoičeva brošura »Sollen wir..« ima Horvatovićev (Vakanovićev) predgovor. Domoljub Horvatovič predstavlja se u predgovoru kao izdavač i tumači, zašto je izdao brošuru. Njegov prijatelj pisao je te listove za vlastitu radost, ali je iznio u njima mnogo točnih opservacija nove Ugarske. Vrijeme je važno za to, jer se provodi sistematski pokušaj, da se odijeli Ugarska ekskluzivnom madžarštinom od Evrope i da se od nje stvori neki otok za sebe. Taj pokušaj nije sretan. Nijemci su u svoje doba imali više prava na Hrvatsku, jer je Zrinski obranio Hrvatsku od Turaka u ime Habsburgovaca, a ipak nisu pokušali Hrvatsku germanizirati. Zatim slijedi pet pisama: u prvom pismu crta Hoič prilike u Ugarskoj, otkako je u njoj zavladala madžarizacija. Još prije nekoliko godina bila je Budimpešta u izvanjskim znakovima njemačka, kao da je negdje usred njemačke države. Danas je isključivo madžarska. Ljudi se počinju stidjeti svojih nemadžarskih imena, pa ih stoga madžariziraju. Nemadžarski im jezici izgledaju prosti. Hoič smatra tu umjetnu propagandu madžarskog jezika i madžarizma nepovoljnom i naziva ju »Die Quelle kiinftigen Ungliicks ftir das Lahd«, »Die Quelle der Sittenverderbnis«, »Das Grab aller Kultur des Landes«. Madžari madžariziraju takove krajeve, u kojima su u neznatnoj manjini. Za širenje madžarizma podjeljuju se javna odlikovanja i počasni znakovi. U Novohradskom je osnovan posebni Magvar Nemzeti Intezet: Madžarski narodni institut za madžarizaciju tamošnjih Slavena. U nekojim općinama kažnjavaju se batinama ljudi, koji govore i koji se mole Bogu slovački. U drugom pismu Hoič ispituje temeljni smisao ovog postupka. Umjesto dosadašnjeg latinskog jezika ima se posvuda zacariti madžarski jezik. Madžari su pri tom dakako zaboravili da narod nije samo određen jezikom, nego i karakterom, idejom, životom, tradicijom. Nauka, umjetnost i cijeli način mišljenja može se razvijati ipak samo u materinskom jeziku. U njima imaju narodi svoju veiiku budućnost, u njima imaju razvijenu znanost i umjetnost. Madžari su od Slavena samo pozajmljivali i nadalje će pozajmijivati. Ugarski Slaveni svojim će Slavenstvom najbolje ostvariti svoju misiju u čovječanstvu. Zato imaju i moraju imati i drugi pojam ljubavi prema domovini, nego im Madžari i Madžaroni predlažu: svoju domovinu gledaju u historijskom društvu, koje nose slavenski djedovi i unuci, rođaci i prijatelji, u ljubavi i sklonosti prema mjestima, u kojima od pamtivijeka borave, u svom baštinjenom slavenskom duhu, osjećaju, u slavenskoj kulturi, u posebnoj metodi mišljenja i osjećanja, što je sasvim drugčije nego u Madžara. Stoga ugarski Slaveni ne će postati Madžari niti to niogu postati. Madžari ne smiju zaboraviti, da će Ugarska napredovati samo onda, budu li ju ugarski narodi ljubili. Ta je ljubav moguća samo onda, budu li ugarski narodi mogli sačuvati svoju baštinjenu tradiciju i svoj materinski jezik. Narodi mogu procvasti samo odgojem u vlastitom jeziku i tradiciji. Ne smiju se danas miješati pojmovi narod i država. Oduzmeš li narodu jezik, oduzeo si mu njegov način mišljenja i osjećanja, njegove običaje, vjeru, smisao za čast, njegovo čitavo ja. To bi isto tako bilo kad bi ga htio izagnati iz domovine i pustiti ga da životari bez kuće. Oduzmeš li narodu jezik, uništio si ga, uništio si njegovu pučku tradiciju, priču, pjesmu i sagriješio si na čitavom čovječanstvu. Ugarski Nemadžari nemaju volje da se dadu madžarizirati. Narodni apostati ne mogu biti mjerovani. Ne će biti nikada pouzdani Madžari, jer tko izda jedamput narod, uvijek je sklon i na dalju izdaju. Madžari ne treba da se boje Slavena. Njihov nježni, marljivi, pobožni duh, njihova radinost, tiha pokora, čovjekoljubivost i miroljubivost jamče dobru službu zemlji. Svoga materinskog jezika ne žele napustiti. Kad bi ga se htjeli odreći, kako to hoće Madžari i Madžaroni, postali bi neljudi i zemlji bi samo škodili. Država nesmije suzbijati narodni jezik. Kad bi Nemadžari bili pomadžareni, ne bi se mogli osjećati u madžarskoj državi kod kuće i ne bi se mogli za nju u opasnom času nikako žrtvovati. Stoga bi Madžari dobro učinili, kad bi madžarski jezik učinili diplomatskim i kurijalnim. Trebalo bi bdjeti nad tim, da taj jezik znaju viši staleži; ne bi ga smjeli narivavati nemadžarskim krajevima i gurati ga u škole i crkve drugih narodnosti. U trećem pismu opominje Hoič Madžare, da napuste misao, da će moći Nemadžare od njihova materinskog jezika privesti k madžarskom jeziku. To ipak nije ni nužno, ni svrsishodno, ni prirođeno. Madžara u Ugarskoj ima samo 3 i po milijuna, u Ugarskoj ima većina Nemadžara, pa se ne mogu madžarizirati. Zemlji daje narod ime ili zemlja ju daje narodu. To pak ne znači, da bi narod bio dužan da preuzima jezik drugih narodnosti u zemlji. Kao što u Českoj imaju većinu Česi, a zemlja se zove Češka, Boehmen, Bohemia, tako u Ugarskoj imaju prevagu doduše Madžari, ali zemlja se zove Ugarska, Ungarn, Hungaria. Ako u Češkoj mogu uz Čehe živjeti i Nijemci, moraju i u Ugarskoj postojati uz Madžare i Slaveni, Nijemci i druge narodnosti. Jezik naroda može biti samo onaj jezik, u kojem je izgovarao prve riječi. Materinski jezik (lingua rnaterna, die Muttersprache, Landessprache, la langue maternelle) ne može se zamijeniti nikakovim drugim. Ugarskoj su dali ime Slaveni (Ugoria, Ungaria, Ungern od gore), kako to piše Jornand u djelu »De rebus gestis V.«, gdje se pod Ungari razumijevaju prije svega Slaveni. U Ugarskoj ne može biti jedan honni nyelv (zemaljski jezik) nego ih mora biti više. Madžari narivavaju svoj jezik, jer je tobože najkulturniji. To je međutim zabluda, jer je najkultiviraniji njemački jezik i logički bi prema tome bilo, da se Ugarska ponijemči. Rusi i Poljaci u novije su se doba odgajali francuski, pa su ipak ostali Rusi i Poljaci. U Ugarskoj su do sada postojala četiri ravnopravna jezika, jedan uz drugog. Sada se madžarski jezik uzdigao, ali to nije nikakav razlog, da se ostala tri jezika unište, jer se i ti jezici podižu kulturno. Odnos Slavena i Madžara je odnos jednakog prema jednakom. Nesmisao je nedavna tvrdnja Tudomanyos Gyujtemeny (XIV. 1. sv.) protiv Palackog, da su Slaveni primljeni u Ugarsku pod uvjetom, da se madžariziraju. Kako da onda protumačimo izreku sv. Stjepana: »unius linguae, uniusque moris regnum imbecille et fragile est«? Hoič dalje navodi, da i povijest govori protiv supremacije madžarskog jezika i Madžara. U četvrtom pismu zabacuje misao, da će izumrijeti i ugarski Slaveni kao što su poginuli i polabski Slaveni. Hoič dalje bilježi, kako Slaveni i Nijemci u Ugarskoj natkriljuju u svakom pogledu Nijemce (Zrinski u vojničkom, Bel, Wallaszky ili Genersich u kulturnom pogledu.). Njemački i slovački dijelovi Ugarske imali su uvijek dvaput toliko đaka kao Madžari, a njemački i slavenski seljak uvijek je prednjačio madžarskom. U petom pismu Hoič se bavi činjenicom, da su i madžarski pisci madžarizirali Nemadžare. To je najveća zabluda. Pisci bi naprotiv trebali preporučiti, da se sve narodnosti bude putem škola, koje moraju poučavati materinskim jezikom djece. Budu li Nemadžari poučavani madžarski, postat će iz njih narodna karikatura: skupa s jezikom nestalo bi u njima i vjerskog osjećaja i smisla za čast. Narodni genij dade se sačuvati samo u gajenju materinskog jezika. Bez njeg je narodna sudbina zapečaćena. Ugarski Slaveni nemaju nikakve volje da se utope u madžarskom narodu. Ugarski Slaveni imaju široku domovinu braće u sva četiri dijela svijeta. Unatoč svoj idejnoj nekoncentriranosti i unatoč malo čudnom obliku ta pisma, veli Pražak, nisu ništa drugo nego pokušaj za sintetičku obranu slovačkog a i hrvatskog jezika protiv madžarskog. Hoičeva brošura je zapravo prva politička brošura u Ugarskoj, koja se oštro usprotivila novom političkom režimu i uglavnom spremanim zakonima, koji su g. 1834. bili objelodanjeni i koji su oduzeli politička prava nemadžarskim narodima u Ugarskoj. Hoič nije ništa nova iznio: u bitnosti je sabrao one prigovore protiv Madžara, koji su iznošeni od konca osamnaestoga vijeka, kada su Madžari poveli akciju za unionizam crkava pomoću kojeg su htjeli postepeno provesti posvemašnju madžarizaciju u Ugarskoj. Hoič je imao prethodnike i s njima je u uskoj vezi. God. 1834. ustao je protiv madžarizma iz katoličko-crkvenih obzira i prof. št. Moyses (v. M. Murko: »Početak Gajevih Novin in Danice u Spomencvijeću iz hrvatskih i slovenskih dubrava«, Zagreb, 1900.). Hoičeva druga brošura je »Apologie des ungrischen Slavismus« (Leipzig, 1843.). U njoj ustaje protiv Košuta, koji je glavni pionir madžarizacije ugarskih Nemadžara. Pojam Ungar i Magvar počeo se hotimično miješati, te se pojam Magyar proteže već malo po malo na sve žitelje Ugarske. Nemadžari nemaju više ni prilike, da ustanu protiv toga, jer sve novinstvo služi madžarizaciji. Slovacima ostaje jedino borba u inozemstvu, gdje slobodno mogu izdavati brošure i pred svijetom se braniti. Hoič smatra glavnim zlom neorijentiranost u pojmovima, pa zato tumači pojmove: »Volk, Volkstiimlichkeit, Sprache, Nation, Nationalitat, Vaterland«. On u toj brošuri analizira pojam političkog panslavizma, te govori o odnosu Slovaka prema ostaloj slavenskoj braći. Ova je brošura mnogo konkretnija od prve i to zato, jer je izašla iz konkretnih činjenica i iz političkih posljedica madžarizma, koji se zacario. Hoič je otvoreno izjavio, da Madžari mogu računati sa Slovacima kao s lojalnim ugarskim građanima samo uz uvjet, da će uz njih u narodnom smislu moći ravnopravno eksistirati, narodno se obrazovati i manifestovati i zajednički s česima i Moravcima gojiti kulturu, koja im je stoljećima zajednička. Hoičeva riječ, upravljena Madžarima je samosvijesna, dostojanstvena i gospodska kao jednakoga s jednakim. On je jasno izrazio, da se država može održati na principu općenite narodne pravednosti i ravnopravnosti. Hoič i u drugoj svojoj brošuri spominje izrijekom Zagreb i Hrvate. Albert Pražak ubraja Samuela Hoiča među najozbiljnije slovačke publiciste svoga doba i među važne političke radnike predožujskog vremena.

Preporučamo

Top