Prelog Milan: Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade I.-II. dio

Milan Prelog: Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade I-II. dio

Reprint prvog izdanja iz 1913. g.

Bosna bez povijesti

Ime Milana Preloga (1879-1931) jedno je od onih imena koja uvijek dovodimo u vezu s nekim drugim imenima, i to ne slučajno. Naime, jedan od najpoznatijih hrvatskih povjesničara umjetnosti dvadesetog stoljeća takoðer nosi isto ime i prezime, ali uz spominjanje Milana Preloga neizostavno se veže i ime njegova sina Vladimira, hrvatskog dobitnika Nobelove nagrade za kemiju (1975).

Prelog je, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, stigao iz Češke na službu u Bosnu i Hercegovinu po austrijskoj okupaciji. Ono što su danas francuski ili njemački, pored engleskog kao jezika najšire upotrebe u Europskoj Uniji, to su slavenski jezici predstavljali u Austo-Ugarskoj Monarhiji. Okupacijska uprava BiH trebala je što više kadrova koji govore taj lingua franca raznih regija velikoga srednjoeuropskog carstva. A Bosna je, tradicionalno, uvijek raširenih ruku dočekivala pridošlice, čak i u najtežim vremenima. Što se samog čina okupacije 1878. godine tiče, za muslimansko stanovništvo bosanskoga vilajeta ona je sigurno predstavljala najteži trenutak u čitavoj bosanskoj povijesti. Ta povijest, toliko istrzana različitim interpretacijama – nacionalnim, vjerskim, civilizacijskim, administrativnim, ideološkim – našla je vrlo malo svojih dostojnih kroničara. Milan Prelog je, iako je u Bosnu stigao nakon te prijelomne 1878, tu godinu, isto kao i autohtoni Bosanac Safvet-beg Bašagić, pisac Kratke upute u prošlost Bosne i Hercegovine (1463-1850), smatrao prekretnicom, možda je čak bolje reći raskrsnicom, povijesnih tokova koji su se igrom sudbine ukrstili baš na tlu Bosne i Hercegovine.
'Povratak' zapadne civilizacije u Bosnu značio je mentalni, ali i konkretni, političko-pravni zaokret u načinu upravljanja zemljom (iako bi ovdje historiografski možda primjerenije bilo reći 'pokrajinom', ali Bosna, čak i kada je negiraju, ipak predstavlja zemlju, makar i virtualnu). Pored mana austrijske uprave u Bosni i Hercegovini, koja je svojim krutim, birokratskim aparatom željela kolonizirati Balkan na način kako su to svjetske sile činile s najudaljenijim krajevima planete, ta uprava stvorila je mnoštvo preduvjeta za mirnodopski razvoj graðanskog društva. Teoriji o zakašnjelom kolonijalizmu ide u prilog držanje austrijske uprave prema trima narodima i konfesijama u BiH: ona se uvijek vrlo pažljivo distancirala od bilo kakvog oblika protekcionizma na religijskoj ili nacionalnoj osnovi. Zbog toga su se posebno hrvatski intelektualci i svećenici, kako u BiH tako i u Hrvatskoj (tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji pod Ugarskom i Dalmaciji pod Austrijom), osjetili pogoðeni i, na neki način, izdani od svoga kralja i cara, koji prema katolicima u Bosni nije želio iskazati ništa više poštovanja nego što je to kurtoazno, u ime širenja carstva, učinio prema pravoslavcima i muslimanima. Katolici, koji su kao realna prijetnja Osmanskom Carstvu bili pod stalnom prismotrom, očekivali su da će im dolazak 'Zapada' donijeti zadovoljštinu barem u obliku socijalnih, imovinsko-pravnih i ostalih kompenzacija za gubitke pretrpljenje tijekom više od četiristo godina vrhovne vlasti s Bospora. Uzrok takvome austrijskom stavu je i dobro poznata njemačka realpolitika, prema kojoj zasigurno nije trebalo ohrabrivati tada već uzburkano i poprilično dovršeno hrvatsko nacionalno osvještavanje unutar starih granica Carstva. Prema tome, iako su Hrvati-katolici u BiH tada već bili smatrani dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa, u političko-pravnom, pa čak i gospodarskom i prometnom smislu oni su, teoretski, mogli živjeti i u Zemlji Franje Josipa na domak Arktika.

Kao što je kod bosanskih muslimana okupacija, a kasnije aneksija, rezultirala okretanjem  prema 'svijetlim' razdobljima, nazovimo to pax ottomanicom (kao u Kratkim uputama u prošlost Bosne i Hercegovine u kojima Safvet-beg Bašagić završava tu povijest s 1850. godinom), tako su ta dva događaja kod bosanskohercegovačkih katolika proizvela vrlo razložan osjećaj distance, odnosno, prisilne udaljenosti od onog istog Zapada kojemu su toliko dugo težili i priželjkivali ga.

Jedino srpski, odnosno, pravoslavni entitet u BiH nikada nije emotivno doživljavao svoju povijest. Nacionalno osvještenje Srba u modernom političkom smislu dogodilo se prije nego kod ostalih južnoslavenskih naroda pa nije bilo potrebe za povijesno-pravnim manevrima u trenutku austrijske okupacije. Treba imati na umu da je u tom trenutku magnet mlade srpske demokracije privlačio i druge neslavenske narode, a ne samo Srbe te je ideja ujedinjenja sa Srbijom meðu tim narodima (Hrvatima, Slovencima, ali i Česima i Slovacima) smatrana, u najmanju ruku, neškodljivim političkim programom.
Možda su ovi navedeni razlozi uzrok činjenici da je Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade 1463-1878. (u originalu tiskana u dva dijela, a ovdje je, jer nema razloga protivnome, donosimo u jednoj knjizi) ostala jedina korektna bosanska povijesna sinteza, bez pseudopovijesnih insinuacija s ijedne strane, bez skrivenih teza ili, što je možda najvažnije, bez pokušaja predviđanja posljedica te četverostoljetne vladavine kojom se knjiga bavi. Objavljena u skromnoj nakladi sarajevskog knjižara takoðer čeških korijena J. Studničke ova se knjiga bez pretjerivanja može staviti uz bok najboljim ostvarenjima tadašnje hrvatske historiografije Vjekoslava Klaića, Ferde Šišića, Ive Pilara i drugih koji su utemeljili objektivnu znanost o povijesti u našim mikroregionalnim okvirima.

Pravo bogatstvo knjige su fusnote kojima nam Prelog daje do znanja da se podjednako služio bosanskim, srpskim, hrvatskim, njemačkim (austrijskim), mađarskim i talijanskim (mletačkim) povijesnim izvorima.

Iako je Bosna i nekad i danas predmet svake salonske rasprave u balkanskoj krčmi vrlo se malo povjesničara od 19. stoljeća do danas odlučilo napisati historiografski utemeljeno djelo o njezinoj povijesti. Iako bismo mogli vrlo lako ovdje pobrojati doslovno sva ozbiljnija djela s temom povijesti Bosne i Hercegovine (na južnoslavenskim jezicima), dovoljno je reći da ih se u nešto više od stotinu i pedeset godina skupilo taman toliko da ih se može izbrojati na prste obje ruke.
Nama je to bila dovoljna preporuka za reprint ove vrijedne knjige, a vama, nadam se, preporuka za čitanje.

U Zagrebu, 19. travnja 2009.
Ivan Sršen