Neumann Erich: Velika Majka

Velika Majka

Neumann Erich

Erich Neumann: Velika Majka 

Fenomenologija ženskih oblika nesvesnog 

Jedan od najznačajnijih susreta u povijesti analitičke psihologije odigrao se tijekom seminara koji je 1933. godine Karl Gustav Jung održao u Berlinu, a kojem je prisustvovao tada dvadesetosmogodišnji Erich Neumann, tek završeni student medicine. Tim susretom započela je Neumannova edukacija, a potom i edukativna analiza kod Junga te njihova izuzetno plodna suradnja koja je rezultirala Neumannovim najznačajnijim knjigama. Prvo Istorijskim poreklom svesti (1949), s Jungovim predgovorom, a potom i Velikom Majkom (1956). Osvrćući se na Neumannovo istraživanje porijekla svesti, Jung je napisao kako njegov učenik polazi upravo od onog mjesta s kojeg bi i on sâm pošao kada bi mu bio podaren još jedan život. Napominjući kako druga generacija analitičkih psihologa ima prednost izvjesnog, makar i nepotpunog pregleda, kakav pionir nikada ne može imati, Jung primjećuje da je Neumann „došao do zaključaka i pogleda koji spadaju u najznačajnije što je ikada napravljeno u ovoj oblasti“. Koristeći navedenu prednost Neumann će svoja istraživanja nastaviti kroz proučavanje onoga što je Jung nazvao „novim kontinentom“ – a to je matrijarhalna simbolika. Ta istraživanja objavit će nekoliko godina kasnije u svom klasičnom djelu i jednoj od najznačajnijih knjiga analitičke psihologije – Velikoj Majci. Neumannova studija o arhetipu Velike Majke sastoji se od dva dijela. Prvi čini teorijski intonirana, strukturna analiza ovog, nesumnjivo najznačajnijeg arhetipa, kako u psihologiji pojedinca tako i čovječanstva, pri čemu je razmotrena njegova dinamika, djelovanje te povezanost s odgovarajućim, brojnim simbolima. Umijeće sinteze i sposobnost za sveobuhvatni pogled pridonose cjelovitom pristupu ovoj izuzetno složenoj temi. Drugi dio knjige, koji se uvjetno može nazvati praktičnim ili preciznije, iskustvenim i manifestnim, čini obrada i analiza obilja tekstualnog te likovnog materijala iz svih epoha i kultura.Tu je više od 250 ilustracija umjetničkih djela i artefakata od prapovijesti do dvadesetog stoljeća, materijala u kojima se javlja arhetip Velike Majke, to jest na koji je on, psihološki formulirano, projektiran. Poznato je, naime, da se arhetipovi kolektivnog nesvjesnog iskazuju u „mitološkim motivima“ koji se na isti ili sličan način javljaju u svim vremenima i kod svih naroda. Međutim i da spontano izranjaju iz nesvjesnog dijela ličnosti modernog čovjeka. Oni su podjednako prisutni u religiji, kultu, običajima, ritualima, simbolima takozvanog primitivnog čoveka, ali i u snovima, fantazijama i umjetničkim djelima ljudi našeg vremena, kako bolesnih tako i zdravih. Stoga Erich Neumann napominje kako je bavljenje arhaičnim svijetom arhetipova samo naizgled anakrono i udaljeno od svakidašnje realnosti modernog čovjeka, dok ono, zapravo, predstavlja temelj svake psihoterapije i razvoja psihološke svijesti pojedinca i zajednice. Arhetip Velike Majke jedan je od najdrevnijih i najsloženijih, zbog čega se njegovi različiti i brojni aspekti – od strašnih i proždirućih do poticajnih i blagorodnih – ispoljavaju u mnoštvu oblika, simbola i psihičkih predstava te suštinski utječu na svakodnevni život modernog čoveka. Stoga Neumann svoje čitatelje upoznaje s psihološkim aspektima i manifestacijama ovog arhetipa, kroz sagledavanje ženske psihe u likovima boginja poput Venere, Demetre i Kore, Fortune, Artemide, Hekate, Gorgone, Erinija, Sfinge ili pak Izide, Hator, Nut, ali i Lilit, Kali te Tare, sve do Bogorodice i Sofije kao Mudrosti. Kada je riječ o psihološkoj ravni, arhetip Velike Majke  iskazuje se kroz rađanje, davanje, zaštitu, hranjenje i oslobađanje, ali i kroz odbacivanje, lišavanje, zadržavanje, sputavanje i zarobljavanje. Aspekti Velike Majke koji njeguju i proždiru istovremeno su prisutni na tjelesno-materijalnom i duševno-duhovnom nivou. To znači da od nje ne potiče samo fizičko rađanje, već i ono psihičko, manifestirano kroz stvaralaštvo, inspiraciju ili duhovni preporod. Također od nje dolazi i smrt, kako tjelesna tako i psihička, u vidu depresije, duševnog sloma i ludila. Ipak, zahvaljujući paradoksalnoj i ambivalentnoj prirodi arhetipa, kao i njegovoj dinamici, Neumann naglašava terapeutski dragocjenu mogućnost preokretanja u suprotnost. Ona podrazumijeva da nemoć, bol, patnja, odbačenost, nezaštićenost, pa i ludilo mogu biti preteče inspiracije i postati samo prolazne stanice na putu ka preporodu i novom rađanju. Također i da pozitivni elementi inspiracije i ekstaze mogu voditi ka propadanju Ja, odnosno opsjednutosti i ludilu što je vidljivo u životima brojnih značajnih stvaratelja. Stoga Neumannova Velika Majka spada u knjige koje zahtijevaju da im se stalno vraćamo, da ih proučavamo te njihove sadržaje aktivno prepoznajemo i otkrivamo u sebi i izvan sebe. Nesumnjivo, riječ je o daru koji je dostojan Carla Gustava Junga, Neumannovog učitelja i prijatelja kojemu je knjiga i posvećena. Time je Erich Neumann potvrdio kako je s razlogom proglašen Jungovim izabranim nasljednikom te jednim od njegovih najznačajnijih i najkreativnijih učenika.