Von Matt Peter: Švajcarsko književno pamćenje

Peter Von Matt: Švajcarsko književno pamćenje

O književnosti i politici Švajcarske

Peter von Matt, dugogodišnji profesor nove njemačke književnosti na Sveučilištu u Zürichu, u ovim esejima posvećenim švicarskim germanofonim piscima, pojedinačne pisce ne objašnjava iz ugla književnih pravaca ili generacija kojima su pripadali, poetika koje su slijedili ili utjecaja koje su na njih izvršili prethodnici. On se njima najčešće bavi u kontekstu tema bitnih za književnost njemačkog govornog područja: tema povratnika u domovinu, duševoditelja (mentora) i njegovog učenika, odnosa prema modernosti, napretku i novonastalim društvenim promjenama itd. Max Frisch i Friedrich Dürrenmatt, primjera radi, bivaju nam najjasniji kroz prizmu njihovog odnosa prema liberalizmu i konzervativizmu, kao i brojni drugi pisci, budući da je, kako Peter von Matt tvrdi, švicarski pisac – političan. Švajcarski pisac je odigrao i ključnu ulogu u stvaranju mita o podrijetlu i izuzetnosti Švicarske i Švicaraca; mitovi za njega nisu prosto dobri ili loši, oni su neizbježni za konstruiranje nacije, a stvarni su ili istiniti po stvarnim ili istinitim učincima koje proizvode. Peter von Matt se bavi i književnim pamćenjem. Nije ga lako održavati u zemlji u kojoj postoji jak impuls antiintelektualizma i gdje bi se, kako kaže, prije pojavio kit u mjestu odakle se emitira nacionalni dnevnik, nego što bi se u njemu pomenuo neki švicarski pisac (što nije problem kada je u pitanju vijest o transferu nekog nogometaša, i uopće o sportu, koji ima mnogo važnije mjesto u lukrativnoj industriji zabave i kao dio državnog ideološkog aparata, nego što to ima književnost).

Eseji Petera von Matta su prožeti rafiniranom duhovitošću i mudrim opaskama, u njegovom jeziku, bogatom slikama, ima borbenog naboja koji pak ne narušava elegantan i ujednačen stil. Iako je jedan od najcijenjenih suvremenih proučavatelja i poznavatelja moderne njemačke književnosti i njenih tema, njegovo ogromno znanje nije prepreka, kao što zna biti, za uživanje u tekstu, nego je upravo ono što treba biti – saučesnik. Sve su ovo odlični preduvjeti da nam se u ova 23 eseja najjasnije i najzanimljivije ukaže svijet koji nam je samo malim dijelom poznat: od Albrechta von Hallera, Ulricha Bräkera, J. C. Lavatera u XVIII stoljeću, preko Jeremiasa Gotthelfa, Gottfrieda Kellera, J. C. F. Meyera u XIX stoljeću, pa do Roberta Walsera, Maxa Frischa, Friedricha Dürrenmatta, Otta F. Walter, Huga Lötschera, Petera Bichsela, Ursa Widmera i drugih u XX stoljeću. Posebna zasluga njegove strategije je u tome što je švicarske autore, smještajući ih u šire tematske okvire, „deprovincijalizirao“, izmjestio i uključio u šire tokove njemačke i time europske književnosti, i u tome što im je postavio pitanja koja čitatelju ili proučavatelju književnosti mogu biti inspirativna u kontekstu preispitivanja vlastitog književnog i povijesnog pamćenja.