Koyre Alexander: Studije o Galileju

Alexandre Koyre: Studije o Galileju

Tekstovi koji čine ovu knjigu, prvi put objavljeni između 1935. i 1939. godine, predstavljaju proboj ne samo u tumačenju Galilejevog učenja, već i u čitavoj povijesti znanosti. S metodološke točke gledišta oni su bili prvi primjer ozbiljnih rezultata do kojih se došlo uz pomoć pojmovne analize koja nastoji povijesne dokumente obuhvatiti jednom dubokom intuicijom autora, kojom se nadilazi čisto tehničko tumačenje, intuicijom u kojoj se ne mogu lažno odvojiti njezini znanstveni od filozofskih i vjerskih aspekata. Koyreove analize na svjetlost dana iznose duboke veze, koje su ranije samo naslućivane, a nekada čak ni to, između moderne znanosti i metafizike. Koyre, naime, odbacuje tumačenja Galileja (i čitave znanosti šesnaestog stoljeća) koja su rezultat jednog praktičko-empirijskog pristupa čije korjene nalazimo u tehničkim krugovima. On raskida sa svim tumačenjima moderne znanosti baconovskog tipa, koristeći pritom vrlo teške riječi (,,Bacon nije nikada razumio znanost. Lakovjeran je i lišen kritičkog duha"), a ne manje odlučno odbacuje i nastojanja da se velika novina, i suštinski doprinos rađanju nove znanosti, koju predstavlja Galilejevo djelo protumači uz pomoć pojedinačnog znanstvenog pojma, bilo da je riječ o principu inercije ili davanju velike pažnje nekoj drugoj fizičkoj veličini. Galileova veličina, po Koyreu, počiva na jednog dubokoj intuiciji, intuiciji koja nadilazi interes za eksperiment ili bilo koji određeni znanstveni princip, a to je zamjena konkretnog pregalilejskog prostora onim apstraktnim, euklidovskim. Fizički uvjetovanom prostoru antičke i srednjovjekovne znanosti, u kojem se tijela kreću pod utjecajem sila koje su zavisne od izvjesnog kozmičkog reda, i prirodnim mjestima određenim u skladu s njihovom materijalnom prirodom, Galilej suprotstavlja čisto geometrijski prostor, čije uređenje ne zavisi od kozmofizike, već samo od Euklidovih teorema. U tom se prostoru tijela svode na geometrijske figure koje se kreću pod utjecajem gravitacije. Upravo ova duboka intuicija o prostoru je bila neophodna kako bi matematika postala dio znanosti i kako bi eksperimenti ovoj donijeli toliko koristi. Obavljajući ovu složenu operaciju, Galilej je slijedio Arhimeda, i Koyre na ovome itekako insistira. On je, međutim, nadišao učitelja, koji je dospio samo dotle da razvije statiku geometrijskih ,,irealnih" tijela i, stavljajući u pokret geometrijske figure i pripisujući im silu teže, zasnovao jednu dinamiku. Ipak, ne smijemo zaboraviti kako je zahvaljujući Arhimedu uspio razviti ovu intuiciju koja mu je omogućila da nadiđe aristotelovce.  Arhimedovska apstraktna znanost, sa svoje strane, svoju inspiraciju nalazi u platonovskoj filozofiji. Drugi su autori govorili o utjecaju Platona na Galileja, ali samo Koyre ukazuje na Galilejev ,,duboki i samosvjesni" platonizam i ističe kako je Platon utjecao na čitav njegov opus, uključujući ovdje i dijalošku formu njegovih djela. Za njega je čak i Arhimed platonovac, uprkos svima onima koji su u ovome vidjeli, iznad svega, jednog velikog inženjera. Proučavanjem galilejskih tekstova Koyre nastoji dokazati svoju suštinsku tezu: uloga teorije značajnija je od uloge eksperimentiranja, i ovom drugom se ne posvećuje ni malo prostora. On ide čak tako daleko da sumnja da je Galilej uopće gubio vrijeme na provođenje eksperimenata. Od mladenačkih istraživanja posvećenih kretanju, preko dinamike kose ravni do borbe za kopernikanski sistem, čitav razvoj galilejske misli podliježe tumačenju istim ključem: princip inercije, zakon pada teških tijela, snažna privrženost kopernikanskom sistemu, sve ovo se ne bi moglo zamisliti da Galilej prethodno nije napustio svijet realnih tijela i konkretnog prostora i, zajedno s Platonom i Arhimedom, popeo se u svijet idealnih tijela (savršenih sfera, savršenih ravni) i geometrijskog prostora.