Pažanin Ante: Fenomenologija političkog svijeta

Ante Pažanin: Fenomenologija političkog svijeta

Već iz prvog poglavlja ove zbirke mojih radova, koji su nastali u posljednjih pet godina, proizlazi da posljedice suvremene znanstveno-tehničke civilizacije i njene pretenzije za totalnim tehniziranjem “svijeta života“ ugrožavaju ne samo tzv. “umreženi svijet“ tehnike, nego čitav povijesni svijet i ponajprije ljudsku reflektirajuću rasudnu snagu. Te posljedice predstavljaju posebnu opasnost za “političku rasudnu snagu“, jer se znanstveno-tehničke “istine“ doduše mogu matematički dokazati i tehnički demonstrirati, ali se one ni na koji način ne dadu govorom učiniti zornima niti mišljenjem razumjeti i pojmovno “opravdati“. Ljudi kao umom obdarena bića ozbiljuju, međusobnim dogovaranjem i sporazumijevanjem, bitne svrhe svoga života u državi kao političkoj zajednici. To svojevrsno znanje, pomoću kojega ljudi svojim mišljenjem i djelovanjem ozbiljuju povijesnom bitku primjerene mogućnosti svoje slobode, nazivamo praktičnim znanjem i načelno ga kao razboritost razlikujemo od ostalih vrsta znanja kako teoretskog tako i tehničkog spoznavanja, koje od ljudi čini “kreature“, jer mogu proizvesti samo bezumne “aparate“ za svijet, u kojemu je govor, kako reče Hannah Arendt, “izgubio svoju moć“ kao moć govorenja i mišljenja pomoću kojih su Grci uveli politiku i ono političko u svjetsku povijest.O svjetsko-povijesnom značenju grčkog razumijevanja politike i političkog riječ je u svim poglavljima ove zbirke, dakako ne kao da je u njima riječ o oponašanju grčkog političkog života danas, nego, mada i to može zvučati paradoksalno, da i u vrijeme planetarne svjetske civilizacije valja razvijati smisao kako za antičko tako i za moderno shvaćanje politike i političkoga. Dakle, i u suvremenom globalnom svijetu tehnike valja razvijati navlastite i povijesnom bitku primjerene oblike “svijeta života“, posebno pak primjerene oblike političkog svijeta bilo da ih nazivamo politikom u modernom smislu ili onim političkim što ga u uređenju javne sfere ozbiljuju svi građani svojim mišljenjem i djelovanjem. Poznato je, da je Hannah Arendt, 60-tih godina 20. stoljeća u tom smislu rehabilitirala Aristotelovu misao o političkom prijateljstvu i izgradnji političkih institucija na kojima se temelje javne stvari i ono političko u razlici prema privatnoj i socijalno-ekonomskoj sferi u grčkom polisu. Time se, naime, antički polis, kao potpuna politička zajednica slobodnih i jednakih državljana, razlikuje ne samo od privatne sfere i domaćinstva antičkog doba nego i od modernog socijalno-ekonomskog društva i njegovih svrha pukog preživljavanja.