Pribojević Vinko: Della origine et successi de gli Slaui oratione, Venice, Aldo II Manuzio, 1594.

Vinko Pribojević: Della origine et successi de gli Slaui oratione, Venice, Aldo II Manuzio, 1594

Prvo izdanje na talijanskom jeziku

Renesansni pisac Vinko Pribojević (15.-16. st.), Hvaranin, dominikanac, održao je 1525. godine govor pred svojim sugrađanima, a kojeg će sedam godina kasnije objelodaniti kao knjigu u Mlecima. Unikat tog djela leži danas u slavnoj biblioteci Marciani u Veneciji.Ovaj govor, tj. djelo govori o podrijetlu Slavena od ranih biblijskih vremena, koristeći izvore raznih povijesnih bilježnica slavnih historičara onoga vremena, hipotetički stvarajući različnu sliku o podrijetlu Slavena koje izjednačava s Ilirima. Tekst je pisan latinski kako bi se dika njegova roda lakše proširila u europski svijet, a i neki kasniji povjesničari na njega su se oslanjali. U drugom dijelu knjige govori o slavi Dalmacije, u trećem o Hvaru i njegovim herojima na braniku hrvatske opstojnosti na vrlo važnom strateškom položaju u staro vrijeme. Također je u djelu mnogo podataka iz društvenog života tadašnje Hrvatske.

knjiga je uvezana sa prvim  izdanjem na talijanskom jeziku Mellinijevog djela o Matildi Toskanskoj, grofici i vojskovođi iz 11. stoljeća koja je odigrala ključnu ulogu u kontroverzi oko investiture. Mellini predstavlja detaljan prikaz njezina podrijetla, djela i vrlina, slaveći je kao uzor pobožnosti i političke oštroumnosti. Traktat je podijeljen u dva dijela, nudeći i povijesnu naraciju i pohvalu Matildine ostavštine.

Vinko Pribojević (sredina 15. stoljeća – poslije 1532.), hrvatski povjesničar i ideolog, poznat kao začetnik rane Panslavenske ideologije.

Rođen na otoku Hvaru, dobio je humanističku naobrazbu i vjerojatno oko 1522. stupio u dominikanski red. Njegovo je najpoznatije djelo govor «De origine successibusque Slavorum» (O podrijetlu i povijesti Slavena), u kojem veliča Ilire i Slavene kao pretke dalmatinskih Hrvata. Sam govor, najvjerojatnije održan u Hvaru 1525., te objavljen na latinskom jeziku 1532. duboko je dojmio Mlečane koji su ga 1595. preveli i objavili na talijanskom jeziku. Strastveno veličanje Slavena (među kojima su se, po Pribojeviću, našli i Aleksandar Makedonski i Aristotel, Dioklecijan i Sv. Jeronim) svojim je dubokim patosom odigralo veliku ulogu u rođenju panslavenske ideologije (moglo bi se reći da je to prva programatska formulacija te ideologije, koju su nasljedovali i dalje razvijali Mavro Orbini i Juraj Križanić), no kao povjesničarsko djelo predstavlja pravu fikciju.

Pribojević je prvi inkorporirao Ilire i ilirski mitologem u hrvatsku i slavensku historiografiju (bolje, ideologiju), stvarajući time štit i bedem protiv germanskih, mađarskih i talijanskih nacionalno-teritorijalnih presizanja nad hrvatskom zemljom. Jednadžba "Slaveni = Iliri", kao i zanosno proslavljanje povijesne veličine i značaja Ilira, ostavili su dubokoga traga u svjetskoj povijesnici i općem svjetonazoru. Iako njegovo djelo ne može izdržati ispit kritičke historiografije, Pribojevićeve osnovne teze, koliko god izgledale bizarnim danas – nisu to bile za njegove suvremenike. U to doba, humanizma i renesanse, još nije bila stvorena racionalna i kritička svijest koja bi razglobila što je istina, a što ne u mutnim pitanjima etnogeneze i nacionalno-jezičnih lojalnosti. Dapače – razne su se fantastične etnogenetske konstrukcije protegle još u 19. stoljeće, pa time Pribojevićevo djelo biva dobrim dijelom ekskulpirano «krivice» autorovih ideoloških projekcija. Izuzetno utjecajan, jedan od najvažnijih hrvatskih i svjetskih latinista koji su oblikovali ideološke matrice za budućnost – Vinko Pribojević je istodobno rodonačelnik hrvatskoga «ilirstva» i panslavističke ideologije koja je obuhvatila sve slavenske narode.