Korbler Ðuro: Pisma opata Stjepana Gradića Dubrovčanina

Đuro Korbler: Abatis Stephani Gradii Ragusini ad consilium rogatorum Rei publicae Ragusinae epistolae scriptae : (ab anno MDCLXVII. usque ad mortem Gradii) / epistolis a q. Balthasaro Bogisic collectis plures nuper repertas addidit, collectas redegit, commentariorum de vita gestisque Gradii praemisit, personarum, locorum rerumque gestarum indicem addidit Duro Koerbler = Pisma opata Stjepana Gradića Dubrovčanina senatu Republike Dubrovačke : od godine 1667. do 1683. / Bogišićev prijepis dopunio, za štampanje uredio, napisao uvod o životu i radu Gradićevu, pa dodao popis lica i mjesta Đuro Körbler

GRADIĆ, Stjepan, diplomat i polihistor (Dubrovnik, 6. III. 1613 — Rim, 2. V. 1683). Sin Miha, državnika i humanista. Prvu izobrazbu stekao u rodnom gradu u privatnoj isusovačkoj školi. God. 1629. na poziv ujaka P. Beneše, visokog službenika Rimske kurije, pošao u Rim, gdje je do 1634. na isusovačkom sveučilištu Collegium Romanum pohađao humanistički razred i tri godine filozofije. Građansko i crkveno pravo studirao je na sveučilištima u Fermu 1634–36. i Bologni 1636–38, postignuvši doktorat obaju prava. Vrativši se u Rim, četiri godine pohađao je teologiju i tu, čini se, bio zaređen za svećenika. U Bologni je izvanredno slušao matematička predavanja u Galileijeva prijatelja i suradnika B. Cavalierija, a u Rimu u Galileijeva učenika B. Castellija. God. 1643. vratio se kući te uskoro postao prebendarnim opatom benediktinske opatije sv. Kuzme i Damjana na otoku Pašmanu, kanonikom katedralnog zbora u Dubrovniku i zamjenikom dubrovačkog nadbiskupa. Nakon privatnog putovanja u Rim 1653, ondje je do smrti bio službeni diplomatski predstavnik Dubrovačke Republike pri Svetoj stolici. U Rimu je uspostavio bliske odnose s mnogim našim ljudima, kojima je osobito pomagao kao predsjednik hrvatskog Zbora sv. Jeronima (1659–63, 1665–67, 1674–76. i 1680–83). Napose je bio na usluzi povjesničaru I. Lučiću, kojemu je više godina pružao gostoprimstvo u svojoj iznajmljenoj kući, pomagao u znanstvenom radu i kao kustos Vatikanske knjižnice stavljao na raspolaganje njezine bogate fondove. S njim je također uspješno branio čast i ugled rodnoga kraja od nepravednih napadaja nekih talijanskih i francuskih pisaca. Najveće je zasluge G. stekao u službi vlastite domovine. Ponajviše njegovu zauzimanju treba zahvaliti što su 1658. isusovci u Dubrovniku otvorili srednjoškolski zavod Collegium Ragusinum. Zdušno se zalagao da na vodeća mjesta u maloj ali važnoj benediktinskoj Mljetskoj kongregaciji dolaze domaći sinovi. Vodio je upornu diplomatsku i političku borbu protiv urotnika, koji su otok Lastovo htjeli izručiti Mletačkoj Republici. Uložio je mnogo truda i diplomatske vještine u obrani dubrovačke pomorske i kopnene trgovine, koju su Mlečani nastojali onemogućiti, zbog čega je 1674/75. iz Rima putovao u Mletke. Osobite zasluge stekao je nakon katastrofalnog potresa (1667), tražeći na svim stranama materijalnu, stručnu i vojnu pomoć. Slao je u Dubrovnik stručnjake, novac, hranu, strojeve pa i oružje, izvlačio dubrovačke kapitale iz talijanskih banaka i osigurao međunarodnu političku i diplomatsku potporu Dubrovniku protiv turskih i mletačkih pritisaka i ucjena. S rimskim arhitektima izradio je plan o obnovi grada te predložio čitav niz dalekovidnih političkih, društvenih, gospodarskih, kulturnih i vjerskih reforma, koje su imale svrstati Dubrovačku Republiku u red najnaprednijih država. Živo se zalagao za promjenu dubrovačke vanjske politike, za njezin oslon na Francusku, tada vodeću silu u Europi, mjesto dotadašnjeg oslanjanja na Španjolsku i Tursku, koje su već bile prešle zenit svoje moći. Odlučno se borio za puno priznavanje suverenosti Dubrovačke Republike od strane nekih talijanskih kneževina i republika. Osigurao joj je međunarodnu političku i diplomatsku potporu u njezinu najtežem sukobu s Turcima, kada su oni 1670-ih – u ime imovine u potresu poginulih građana i navodne štete koju su im nanijele dubrovačke oblasti za Kandijskog rata (1645–69) naplaćivanjem povišenih carina – tražili da im isplati 2 150 000 talira, zaprijetivši da će učiniti kraj njezinoj nezavisnosti. God. 1679. u Parizu je od Luja XIV. tražio diplomatsku i materijalnu pomoć. Za njegove zasluge Senat ga je 1680. htio imenovati dubrovačkim nadbiskupom, ali je on to odlučno odbio s obrazloženjem da kao običan svećenik u Rimu može bolje služiti domovini nego kao nadbiskup u Dubrovniku. G. je također bio u službi Svete stolice, i to najprije kao službenik Tajništva za dopisivanje s kršćanskim vladarima na latinskom jeziku, zatim kao stručni savjetnik Kongregacije indeksa za cenzuru knjiga 1658. te kao drugi kustos od 1661. i 1682. kao glavni upravitelj Vatikanske knjižnice, istaknuvši se i u katalogiziranju postojećih i nabavi novih vrijednih fondova i knjiga. Kao iskusan diplomat bio je 1662. jedan od dvojice predstavnika pape Aleksandra VII, koji su u San Quiricu kraj Siene vodili službene pregovore s francuskim poklisarom o mirnom rješenju sukoba Papinske Države s Francuskom, a nakon dvije godine putovao je u Pariz kao tajnik papinskog izaslanstva na svečano potpisivanje Pisanskog mira. U papinskom Državnom tajništvu uživao je glas stručnjaka za slavenske narode te pitanje Turaka, zauzimajući se za njihovo istjerivanje iz Europe s pomoću saveza europskih država. U diplomaciji se uspješno služio svojim pjesničkim i govorničkim talentom. Više je puta kao odličan govornik nastupao u svečanim zgodama pred papom i kardinalima, na pogrebima poznatih ljudi, za svečanog ulaska u Rim švedske kraljice emigrantkinje Kristine (1655). Kao vrstan pjesnik i nadaren književnik uživao je velik ugled u pape Aleksandra VII. i njegova nećaka kardinala F. Chigija, kojima je sastavljao latinska pisma i pisao govore. Govorio je i razumio više jezika (talijanski, latinski, grčki, francuski, španjolski, portugalski, ruski i turski), što mu je olakšavalo komunikaciju i bavljenje znanošću. Kao izrazit polihistor, G. se čitav život bavio kulturnim i znanstvenim radom. Prvi njegov književni rad bila je drama u stihovima na latinskom jeziku, koju je napisao kao student prve godine filozofije u Rimu. Potom je pisao pjesme, pjesničke poslanice, satire, govore i znanstvene rasprave te prevodio s grčkog na latinski, što mu je među učenjacima okupljenim oko pape Aleksandra VII. i švedske kraljice Kristine pribavilo velik ugled. Pokazivao je zanimanje za književnost, teologiju, filozofiju, pravo, povijest, matematiku, fiziku, meteorologiju. Eksperimentirao je i bavio se praktičnom primjenom teorijskih spoznaja u optici, brodarstvu, nautici i hidromehanici, ostavivši iza sebe više knjiga, rasprava i članaka. Posebnu brigu posvetio je proučavanju povijesti Dubrovnika te napisao opsežne životopise poznatijih suvremenika (J. Palmotić, P. Beneša, L. Allacci i C. Rasponi) i nekih starijih grčkih matematičara, po čemu je jedan od prvih biografa Dubrovčana. Bio je član književne akademije Dei Ricovrati u Padovi i Kraljevske književno-znanstvene akademije kraljice Kristine u Rimu te uspješno surađivao sa znanstvenom akademijom Del Cimento u Firenci. Surađivao je i održavao veze s brojnim književnicima i učenjacima ne samo u Rimu i Italiji nego i u Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj (V. Viviani, M. Ricci, B. Castelli, B. Cavalieri, G. A. Borelli, L. Magalotti, I. Boulliau, A. Auzout, H. i A. Valois, P. Corneille, E. Bigor, G. Ménage, J. B. Bossuet, N. Steensen, C. Huygens, D. Papenbroeck), a isto tako i s onima u Dubrovniku, Splitu, Trogiru i Zadru. Koliko su bile žive veze s tim i ostalim ljudima, posebno s njegovim sugrađanima i s dubrovačkim Senatom, pokazuje i činjenica da se samo u Dubrovniku do pol. XVIII. st. čuvalo više od 2000 njegovih pisama. Iako ih se sačuvalo manje od četvrtine, ona su i danas znamenit izvor za poznavanje političkih, kulturnih, gospodarskih i vjerskih prilika u Dubrovniku u XVII. st. Ostavio je iza sebe devedesetak tiskanih i rukopisnih djela, od kojih su se neka izgubila. U rukopisu su se sačuvala: De basilica Lateranensi; Discorso sopra la Congregatione Melitense di monaci di s. Benedetto; Discorso sopra la fortificatione della Città; De praesenti statu Ottomanici imperii; Vita Petri Benessae; Discorso sopra l’augmento dell’entrate publiche di Ragusa; Discorso sopra il titolo di czar da darsi al Gran Duca di Moscovia; Discorso sopra le lagune di Venetia; L’oratione sopra l’aggregatione alla nobiltà di Ragusa nel Consiglio Grande di quella Republica i dr.