Šidak Jaroslav: Ljetopis popa Dukljanina

Ljetopis popa Dukljanina

Šidak Jaroslav

Ljetopis popa Dukljanina

urednik Dr Jaroslav Šidak

• latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i “Hrvatska kronika”
• priredio, napisao uvod i komentar Vladimir Mošin
• hrvatski prijevod latinske redakcije Stjepan Nencinger, Vjekoslav Štefanić
• potpis prijašnjeg vlasnika na predlistu

Pop Dukljanin, kako se u nas, prema Luciusovu primjeru iz XVII. stoljeća, uobičajilo nazivati nepoznatog pisca ljetopisa, koji je nastao na području srednjevjekovne Duklje (danas Crne Gore) sredini XII. stoljeća i koji predstavlja najstariji sačuvani historijski spis i hrvatskoj i u srpskoj povijesti, danas je već postao, barem po imenu, svojina svakoga našeg pismenijeg čovjeka. Ali kako se Ljetopis popa Dukljanina sačuvao u cijelosti samo u latinskom (i talijanskom) jeziku, a srpski je prijevod J. Subotića iz g. 1853. već davno pao zaborav, malo tko poznaje njegov sadržaj.

Miljenja o njegovoj vrijednosti za upoznavanje povijesti Južnih Slavena u ranom sred njem vijeku nisu, doduše, u nauci jednodušja. Čitava poglavlja, u kojima se prikazuje naj starije doba u razvoju naših država, imaju tek po koji podatak, koji nauci može biti od koristi, a povezivanje drevne južnoslavenske povijesti 1 poviješću Gota, historijski potpuno netočno, smućivalo je ponekoga nekritičnog čitaoca i bilo štavile iskorišteno od nekih za sramotne političke ciljeve.

Međutim, što se ljetopisac vile približava svome vremenu, on je bogatiji različitim podacima, od geografskih naziva do prikaza čitavih događaja, premda se i u tom prikazu često osjeća jak utjecaj narodne tradicije i poezije. Legenda o sv. Vladimiru i Kosari s pravom se smatra najstarijim sačuvanim djelom iz južnoslavenske lijepe književnosti. Opis događaja u posljednjih stotinjak godina, ma koliko oskudijevao čvršćom kronološkom okosnicom, pretvara se najzad u pravu historiju stare Duklje ili Zete, koja u mnogom pogledu dopunjuje ili osvjetljava vijesti suvremenih bizantskih pisaca.

Ali Ljetopis popa Dukljanina ima danas naročito značenje za našu nauku po tome, što joj omogućava da na primjeru srednjevjekovne Duklje upozna bolje razvoj, ustrojstvo i oblike društvenog i političkog života u doba, u kojem se tek izgrađivala feudalna država u Južnih Slavena. Dodamo li svemu ovome činjenicu  – koju, medutim, valja duboko požaliti -, da poznavanje latinskog jezika postaje sve oskudnije i rjeđe čak i u širim krugovima stručnjaka, držimo, da za ponovno izdavanje Dukljaninova spisa govori dovoljno opravdanih razloga.  (Jaroslav Šidak)