Bjelovučić Nikola Zvonimir: Zahumska pravoslavna episkopija u XIII. do XIV. v.

Nikola Zvonimir Bjelovučić: Zahumska pravoslavna episkopija u XIII. do XIV. v.

BJELOVUČIĆ, Nikola Zvonimir, povjesničar i etnograf (Janjina, 11. XI 1882 — Janjina, 23. XI 1952). Sin Iva, pomorskog kapetana iz ugledne brodovlasničke obitelji. Osnovnu je školu pohađao u Janjini, gimnaziju u Dubrovniku (isključen zbog političke djelatnosti), Travniku i Mostaru. Pravo je studirao u Zagrebu (1901–04) i Beču (1905–06) te doktorirao 1907. u Zagrebu, gdje je također apsolvirao povijest i zemljopis (1908–10). Sudsku i odvjetničku praksu obavljao je u Dubrovniku i Trstu (1907–14). Tada je bio član Trgovačko-obrtničke komore u Dubrovniku, koja ga je imenovala članom Carinarskog vijeća u Beču. Imao je odvjetničku kancelariju u Trstu (1914), Metkoviću (1919–23) i Dubrovniku (1923–35). Bio je sudac upravnog suda u Dubrovniku (1935–40) i Podgorici (1940–45). — Na zavičajnom Pelješcu poticao je izgradnju cesta, luka i otvaranje škola služeći se utjecajem svog ujaka, dvorskog savjetnika Antuna Vukovića. U duhu programskih zahtjeva Majske deklaracije Jugoslavenskog kluba u bečkomu Carevinskom vijeću, koja je tražila mogućnost rješenja južnoslavenskog pitanja u okviru Austro-Ugarske Monarhije, B. je u veljači 1918. s Antonom Korošcem posjetio predsjednika austrijske vlade Ernsta Seidlera. U međuratnom razdoblju bio je veoma aktivan u provođenju agrarne reforme u Dalmaciji (1920–33) zastupajući interese seljaka. God. 1927. kandidirao se u Hercegovini na listi HSS, ali mu je kandidatura propala, jer je zbog govora u Zagrebu osuđen na mjesec dana zatvora. Pred izbore 1935. napustio je oporbu i kandidirao se na vladinoj listi Boguljuba Jeftića, ali je na izborima poražen. U Dubrovniku je bio osnivač i dugogodišnji predsjednik ogranka Braće hrvatskog zmaja i Hrvatskoga starinarskog društva te osnivač i predsjednik podružnice Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. God. 1925. pokrenuo je tjednik Hrvatska riječ, kojemu je bio urednikom i vlasnikom. — Pravne, arheološke, povijesne i etnografske članke te novele, pjesme i književne kritike publicirao je u novinama i časopisima: Starine (1902, 1907, 1913), Vijenac (1902–03), Crvena Hrvatska (1903, 1905, 1908/09), Osvit (1904), Mjesečnik Pravničkog društva (1906, 1909), Srđ (1907/08), Narodni list (1908–12, 1914–18), Hrvatska zajednica (1910), Književni prilog Kluba hrvatskih književnika u Osijeku (1910/11), Napredak, kalendar (1912, 1930–33, 1944), Trializam (Trst 1912), Hrvatski zmaj (1917, 1928), Jedro (1917), Smotra dalmatinska (1917), Narodno jedinstvo (1919, 1920), Sloga (1920), Rad (1922), Narodna sloboda (1924–26), Hrvatska riječ (Dubrovnik 1925/26), Republikanska sloboda (1926), Jugoslavenski pomorac (1927), Hrvatsko pravo (1927/28), Obzor (1927–30, 1932–33, 1936), Hrvat (1928), Hrvatski borac (1928), Starohrvatska prosvjeta (1928), Hrvatska revija (1929, 1943), Neven (1929), Narodna starina (1930–32), Hrvatska obrana (Osijek 1932), Virovitički hrvatski glasnik (1932), Hrvatska straža (1933), Jugoslavenski list (1933–36), Narod (Sarajevo 1933), Novo doba (Split 1933), Dubrovačka tribuna (1933–34), Dubrava (1934), Nova Danica (1935), Zeta (1936), Primorje (1939), Zagrebački list (1940), Hrvatska gruda (1941), Hrvatska smotra (1943) i dr. U historiografskim radovima nije uvijek pouzdan. Služio se domišljanjem pa i krivim datiranjem radi zaključaka, npr. o prošlosti Pelješca, koje je znao prilagođivati svojim političkim ambicijama. Kao konzervatorski povjerenik dopustio je 1922. da se sruši starohrvatska crkva Sv. Petra u Trpnju, što je D. Fabris okarakterizirao kao »kompromis, diktiran željom za poslaničkim mandatom«.