Dežman Milivoj: Južnoslavensko pitanje

Milivoj Dežman (Ivanov): Južnoslavensko pitanje

DEŽMAN, Milivoj, književni kritičar, pisac, novinar i liječnik (Zagreb, 30. VIII. 1873 — Zagreb, 24. VI. 1940). Sin Ivana, liječnika i pisca. Srednju školu završio u Zagrebu 1891, medicinu studirao u Beču i Pragu 1891–97. Isprva liječnik u zagrebačkoj bolnici Milosrdne braće, a kao specijalist za plućne bolesti jedan od osnivača i upravitelj Brestovca, lječilišta za tuberkulozne bolesti na Sljemenu kraj Zagreba 1908–20. Bio je odjelni predstojnik za socijalnu politiku u Pokrajinskoj vladi 1920, načelnik Ministarstva socijalne politike, od 1921. član ravnateljstva, a 1926–34. ravnatelj grafičko-nakladnog zavoda »Tipografija«. Kao kulturni i književni djelatnik pokrenuo je u Beču 1898. književni časopis hrvatske moderne Mladost, a potom bio urednik i suradnik najvažnijih modernističkih časopisa Hrvatskog salona (1898) i Života (1900–01); 1903. s K. Š. Gjalskim uređuje posljednje godište Vienca. Kao urednik (1906–14) i dugogodišnji suradnik Obzora pridonio je visokoj profesionalnoj razini lista. God. 1900. jedan je od osnivača Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Nekoliko je godina u međuraću bio predsjednik Jugoslavenskoga novinarskog udruženja, predsjednik Društva hrvatskih književnika i član PEN-kluba. — Književno djelovanje započeo kritikom i pisanjem modernističkih programa; javio se 1888/89. u srednjoškolskom almanahu Domovina pjesmom, crticom i člankom (Najnoviji hrvatski romani i novele); prvi analitički tekst, O hrvatskim književnim prilikama, objavio je u praškoj Hrvatskoj misli 1897. Kao jedan od začetnika kritike u razdoblju moderne objelodanio je mnoge književne i kazališne prikaze, ali i izvorne novele i drame u Viencu, Nadi, Agramer Tagblattu, Obzoru, Mladosti, Savremeniku, Životu, Ljetopisu JAZU i dr. Najčešće je pisao pod pseudonimom Ivanov, katkada i pod različnim šiframa. Bio je ideolog »mladih«, pisao programe u kojima se suprotstavljao tradicionalistima u književnosti, držeći da pisci moraju izražavati svoju individualnost i boriti se za slobodu stvaralaštva. Svojim je crtičarstvom (Protiv struje) pokušao književno ostvariti vlastite teorijske zamisli, ponajprije spoznati osjećaje. Pisao je i dramske tekstove prožete mišlju o modernom individualizmu; aktovka Svršetak prikazana je u Zagrebu 1897, a legenda iz bosanske povijesti Kneginja Jelena 1901. Iste godine dramatizirao je i Šenoino Zlatarovo zlato. Od 1906, kada je uglavnom prestao književno djelovati, bavio se publicistikom. Zastupao je političke ideje J. J. Strossmayera; sudjelovao je u radu Narodnog vijeća 1918. te zajedno s I. Lorkovićem utemeljio Hrvatsku zajednicu. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature izradio je nacrt ustava te upućivao memorandume (najvažniji iz 1934) protiv diktatorskog režima. Političke članke i govore tiskao je u Pokretu, Hrvatskoj misli, Obzoru, Novoj Evropi, Hrvatu, Jutarnjem listu, Večeri, Svijetu, Samoupravi i dr. Ističu se dvije veće rasprave: Južnoslavensko pitanje te Južna Srbija i Macedonija (Obzor 1918. i 1926). D. je bio djelatan i u staleškom organiziranju novinara, a pokrenuo je i gradnju Novinarskog doma. Stručne i popularne članke iz medicine, napose o liječenju i suzbijanju sušice, sustavno je objavljivao u Liečničkom viestniku, Ars therapeutici te u novinama i brošurama. D. je dramski lik u musicalu N. Škrabea i A. Dedića Lady Šram, praizvedenom u Zagrebu 1991, a nadahnutom Dežmanovom sentimentalnom vezom sa zagrebačkom glumicom Ljerkom Šram.