Betondić Josip i Jakov: Heroidah

Heroidah

Betondić Josip i Jakov

Ovidije Nazon, Publije (Publius Ovidius Naso [pu:'bli·us owi'di·us na:'so]), rimski književnik (Sulmon, danas Sulmona, 20. III. 43. pr. Kr. – Tomi, danas Constanţa, ? 17). Podrijetlom iz ugledne provincijske obitelji viteškoga staleža, obrazovao se u Rimu, gdje je isprva obnašao niže dužnosti u javnoj službi, no ubrzo se sasvim posvetio pjesništvu. Car August prognao ga je 8. godina na crnomorsku obalu; kao razlog progonstva sam Ovidije navodi »pjesmu« – zacijelo Ljubavno umijeće (Ars amatoria) – i »pogrješku« – vjerojatno umiješanost u nepoznati skandal u carskoj obitelji. Iako je u trenutku odlaska u progonstvo Ovidije slovio za najvećega živućega rimskog pjesnika, ni August ni njegov nasljednik Tiberije nisu ga do kraja života pomilovali.

Ovidije je stvarao lako i brzo: njegova ostavština nadmašuje 30 000 stihova. Osim izgubljene tragedije Medeja (Medea) njegovim mladenačkim radovima pripadaju ljubavne elegije, koje je počeo pisati već kao osamnaestogodišnjak (Ljubavne pjesme – Amores, danas poznate prema drugom izdanju, oko 16. pr. Kr.).

Heroide (Heroides) zbirka je fiktivnih poslanica u elegijskim distisima što ih svojim odsutnim muževima ili ljubavnicima upućuju mitske junakinje.

Betondić, Josip, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Suđurađ na Šipanu, 2. VI. 1709 – Dubrovnik, 4. I. 1764) Školovao se u isusovačkim školama u Dubrovniku. Živio uglavnom na Pelješcu. Autor božićne pastorale Razgovor pastijera za Božića i više satiričnih pjesama, od kojih su sačuvane samo dvije. Djela mu za života nisu tiskana. Bavio se i prepisivanjem djela starijih dubrovačkih pjesnika, prevodio i parafrazirao Ovidija, Vergilija i Katona, latinska djela vjerske tematike i Molièreove komedije te skupljao bugarštice.