Profaca Bruno: Ploviti se ne mora

Bruno Profaca: Ploviti se ne mora - Zapisi s Mediterana, Atlantika i Dunava

"Zbirka putopisa Brune Proface mali je brevijar osobnih brodskih dnevnika, odijeljenih od stvarnosti onoliko koliko je moreplovcu more odijeljeno od kopna, plovidba od čvrstog tla. Nije, naime, moreplovcu pustolovina ono što je nama; što je nama pustolovina, to je njemu svaki dan." (Veljko Barbijeri)


U Profacinim knjigama i leksikonskim natuknicama o njegovu djelu govori se o kapetanu i piscu; doista on je plovio koliko je trebalo, pa i kao kapetan, što uvijek zvuči pomalo nedokučivo i tekstualno, nedvojbeno je i pisao, pa i o tome što se na svijetu može vidjeti s mora i u dodiru mora i kopna. Pa ipak, u tim pričama, piščevim i onima o piscu, čitatelj će tek naslutiti granični prostor između mora i kopna, između matične luke i cilja, između jezika s kojim se pošlo na more i znakovlja s kojim se na njemu snalazilo, sve do svijeta u kojemu nema luke gdje bi se moglo definitivno uploviti; koji je neponovljivo nedovršen na način što smo ga naraštajima svjedočili iz mediteranske protoluke isplovljenja naše civilizacije.

Stoga je Profacina trilogija o moru ("Galeb koji se smije", "Pred morem si uvijek na početku" i Ploviti se ne mora"), koja sebe skromno razumijeva putopisnom, jedan od onih tragova na kojima istraživač sam, kad bi doista takvim ostao, svoje ciljeve prepustio drugima, kakvi se uvijek nađu i s čime također i kad jest i kad nije bilo riječi o moru, imamo velikog iskustva.

Bruno Profaca je uz to dobar pisac što s plovidbama, onima u zbilji i po oceanima, nema veze. Uzburkanost te vrste se uvijek događa u malom moru, kad se riječ utapa u čaši neizgovorenoga. Njegova je lakoća u blagoj anegdotalnosti čudesa što žive u predjelima sjećanja, u skepsi kako se ploviti ne mora, jer su sve plovidbe ionako već obavljene, osim one o kojoj treba izvijestiti da je se ne bi zaboravilo, kao obvezu i cilj bez kakva se ne može.

Čak i u kulturama koje si cjelinu poput Profacine mogu dopustiti na ležerniji način, takva bi knjiga bila zajednička obveza, ne stoga što je presedan, nego obrnuto, jer presedan ne smije biti; jer u njoj živi onaj nepolemični i zbirni sloj kakvim se uvijek oskudijeva, ma koliko plovidbe bile uspješne i zalihe popunjene. (Iz predgovora : Vlaho Bogišić)

***

Bruno Profaca, kapetan duge plovidbe, plovio je 15 godina po svim svjetskim morima na teretnjacima pod domaćom i stranom zastavom, te na oceanskim tegljačima splitskog “Brodospasa”. Nakon toga radio je ravnomjerno po desetak godina u turizmu, lučkom gospodarstvu i državnoj upravi (Ministarstvo pomorstva, prometa i veza). Do svoje četrdesete godine posjetio je preko četrdeset zemalja, a kao književnik, novinar i publicist - od prvih dana na moru - piše tekstove za četrdesetak novina. Nakon toga prestao je - brojiti godine. Tako su nastale njegove knjige “Nebo, more i ponekad kopno”, “Zov mora - zov obala”, “Zanimanje: pomorac”, “Djevojka u svakoj luci” i “Večera s kapetanom”. Ujedno surađuje na radiju i na televiziji, te u raznim kulturološkim i promotivnim akcijama “s okusom mora”. Član je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva u Splitu.

***

"Mornarska trilogija" Brune Proface uključuje knjige "Galeb koji se smije", "Pred morem si uvijek na početku" i Ploviti se ne mora", i dostupna je po cijeni od 199 kn (u kompletu).